„Prava književna zabava započinje u onome trenutku kada priča izmakne autorovoj kontroli, kada se počne ponašati poput rotirajućih prskalica za travu i prskati u raznim smjerovima (…)“ (I. Ferris, The Magnificent Art of Translating Life into a Story and Vice Versa), stoji na početku nagrađivane knjige „Lisica“ Dubravke Ugrešić. Kažemo knjige jer teško se uopće igrati žanrovskim određenjem eseja, zapisa i promišljanja o uzrocima i načinima pripovijedanja. Djelo je to u kojem se fikcija evidentno sudara s fakcijom, a ispovjedni ton s ozbiljnim književnoteorijskim promišljanjima. Da ne pakiramo u celofan, kad smo vidjeli „Lisicu“ na programu Splitskog ljeta, reakcija je bila „Ivica Buljan je lud“. Ne zato što naš renomirani redatelj sklon hrabrim izletima ne može režirati „nešto tako teško“, nego zato što „Lisica“ kao književno djelo klizi kroz procjepe diskursa, žanrova, metajezika. Iz pozicije pasioniranog čitatelja i gledatelja bilo je teško zamisliti što s „Lisicom“ jer je u svojoj srži djelovala kao tekst koji se opire ikakvim dramaturškim postupcima.
Ipak, postoje ljudi koji su se i s takvima spremni uhvatiti ukoštac, čija je estetika dovoljno široka i neopterećena recepcijom kao primarnim postulatom, zbog čega je „Lisica“ uspješno zaživjela na kazališnim daskama ili preciznije – u prelijepoj ambijentalnoj atmosferi Vile Dalmacija koja, kao i Ugrešićkino knjiško pismo, nosi određenu povijesnu i političku težinu. Kreativni tim predstave čine redatelj i autor dramatizacije Ivica Buljan, scenografkinja i kostimografkinja Ana Savić-Gecan, autori glazbe Luka Barbić i Aleksandar Antić, asistent redatelja Robert Waltl, dizajner svjetla Boško Kutlešić-Bijader, oblikovatelj zvuka Tomislav Marković i inspicijentica Rubina Sarajlić, uz glumačke doajene u glavnim ulogama, Zlatka Burića i Snježanu Sinovčić Šiškov. Da skratimo prije nego što opasno proširimo – čitav je tim Buljanove neobične, lude, zahtjevne, romantične, dramatične, nježne i oštre ideje iznio u predivnom aranžmanu, asketski posvećeno potankostima.
Lakše je držati se na okupu dok rade prirodna ljepila – hormoni, zdravlje, mladost
Očito dobro znajući da publiku prije udarca u želudac treba udariti u srce, Buljan svoj kazališni eksperiment počinje beskrajno lijepom pričom o promjenama, novim počecima i ljubavi. Svoju junakinju, za potrebe tekst zvat ćemo je Ona, smješta u selo Kuruzovac. Ana Savić-Gecan ionako pitoreskni krajolik suptilno odijeva u ruho skromnog doma – Ona nosi jednostavne haljine u kojima može i zalijevati vrt i posluživati ručak, vješa odjeću na uže, pere ruke prskalicom. Pretjerivali ili ne, i ta nam se prskalica, u kontekstu Ugrešićkine uvodne rečenice o priči koja izmiče kontroli kao prskalica, činila tako prikladnom… U svom malom privatnom raju, kakav je Dubravka Ugrešić kao vječni putnik sa spakiranim torbama vjerojatno tražila i sanjala, Snježana Sinovčić Šiškov u prvoj sceni ležerno jede domaću rajčicu, „rajsko voće“. A iza repetitivnih radnji oko kuće i vrta u maestralnoj je glumici splitskog HNK-a stalno tinjala osnovna emocija – samoća. Hladan ugriz samoće uz koju nijedno jelo ne prija, svaki se posao čini banalnijim, svaka radnja beznačajnijom.
I ne dopušta Buljan da se autoričin vječni rant i posvemašnje razočaranje konceptom doma i „raspadnute domovine“ razmašu prije nego što se vidi njezina mekoća i podatnost za voljenje. A uz početnu zabrinutost kad je shvatila da njezina kućica u cvijeću ima neiseljena uljeza, deminera Bojana, koji će tek spakirati ostatak svojih stvari probudila se i znatiželja. Zlatko Burić oplemenio je životom izgažena Bojana takvim šarmom, uvjerljivošću i magnetičnom energijom da scenarij u kojem dvoje oštećenih, odbačenih, razočaranih, ali emotivnih naposljetku zajedno jede večeru i doručak, promatra vrt i razgovara o lisici kao mogućem uljezu izgleda kao najljepša bajka. I da je taj, prvi dio predstave, potrajao dva sata, njihove bi nježnosti, iskrenosti i topline publici bilo malo. O čarobnoj suptilnosti, prilagodljivosti (bilo da se u igru upliće grana koja slučajno zapinje za haljinu ili marjanske mačke koje silno žele ući na scenu) i opipljivoj ljupkosti Snježane Sinovčić Šiškov mogli bi se pisati eseji, a čini se da joj je hrvatsko-danski kolega, čovjek nevjerojatne karijere i senzibiliteta za kulturni aktivizam, bio partner iz snova, s kemijom kakvom nas rijetko blagoslove i parovi koje promatramo kao stereotip ljubavnika – mlađi, na pragu svladavanja sofoklovske prepreke, junaci s naslovnica tragedija koje se grče od patosa i patetike.
Zaista, kako nastaju priče?
Drugi čin pripada hibridnom formatu koji redatelj ocjenjuje kao lecture performance. Taj dio, koji sav vrišti od paradoksa, naočigled je glumački jednostavan, netko bi možda upao u zamku okarakterizirati ga kao čitanje Ugrešićkinih zapisa o podrijetlu nastanka priča i kompliciranu odnosu s prozom Borisa Piljnjaka, jednog od najosporavanijih sovjetskih autora. Tako je naš početni par iz snova postao voditeljski dvojac u crnom i bijelom odijelu, sa skriptiranim scenarijem koji se – eh, ne čita, a i ne glumi, nego interpretativno čita. Glumcima odmak u neobično i pri promjeni glumačkog koda poprilično teško – nije otvaranje kakve manifestacije pa da glume voditelje, a nije ni organska gluma u kojoj ekspresija izlazi iz iskonske potrebe za mimezom ili igrom. Jer radilo se na kraju dana o dnevničkoj ispovijedi autorice koja se u svojoj moskovskoj magisterijskoj godini „umjesto književnošću – bavila životom.“ Taj je dio knjige jedan od onih zbog kojih smo se unaprijed zapitali – kako će Buljan? Samo s glumicom koja će biti autoričino ja, ili njezina sjena, ili s pripovjedačicom (s kojom je, doduše, koketirao svugdje gdje je Ona bila bez sugovornika ili vruće htjela da publika sluša, kad je već onodobna javnost nije slušala kako je htjela), ili s projekcijom? Odlučio se na opciju yin-yang interpreta proznoga teksta, koja je za pojmove klasičnog gledatelja dramaturški avangardna, a bez književnog konteksta na prvi pogled preobična, s potencijalom da ostane neproživljena do kraja. Buljan nije micao autoričine digresije ni retardacije u tekstu, svjestan njegove subverzivne i (auto)destruktivne moći, dopustio mu je da se iskaže i iskali kroz glumce, a nama se činilo kao da u idejnoj pozadini predstave jasno svijetle učenja Julije Kristeve. I kroz sjajnu scenografiju – staklene kutije na pješačkoj stazi, u kojima se nalaze simboličko-semiotički objekti razgovora, ono što Dubravka Ugrešić naziva „okidačima za priču“: karte, revolver, šibice, pudrijere, Krleža, Zola, naposljetku i lisica; i kroz stalan osjećaj odbačenosti i bivanja strancem.
Lisica je sajmišna žonglerka…
Treći čin, koji ćemo u nedostatku finije terminologije nazvati cirkuskim performansom, sigurno je i svojevrsni homagge Kugla glumištu, čiji je značajni član bio Zlatko Burić. Njihova je poetika koketirala s karnevalizacijom i multimedijalnošću, a potka je na koncu ipak bila jasna društvena kritika. I opet je Buljan dvostruko referencijalan – kocka kao glavno scenografsko tijelo sporedna je u kazališnom smislu – njegova „Lisica“ nije zainteresirana za kazalište kao fragment svijeta koji se zorno prezentira publici, nego za kugličastu (!) jezgru svijeta fikcije, koja pokušava angažirati publiku da se zakotrlja s njom. Burić je u karnevaliziranoj oštrici uperenoj prema stvarnosti pobjednički nepogrešiv, ali moramo istaknuti da nas je Snježana Sinovčić Šiškov, glumačka diva koju je u Splitu ponekad gađala nesretna sudbina rada na banalnim i klišejiziranim tekstovima nedostojnima njezina talenta, ostavila bez teksta. Suzdržana dama prijatna lica i majčinski blaga glasa pretvorila se u poludjelu lutku, rokersko-repersku preformericu koja se naglavačke bacila u izazov, ženu-metaforu koja će glasovnim karikaturama i facijalnom ekspresijom okrznuti i svjetske političare i fejzbučke ratnike… I ne manje važno – ovaj je eksperiment i opak performans začinjen sjajnom glazbom – počelo se zavodljivom i senzualnom operom, zagrijalo klavirom i gudačima, vrhunac doživjelo u žestokom rocku, a smirilo pred morskom pučinom, uz basovske akorde harmonike.
„Lisičje prokletstvo leži u tome da nije voljena“
Prema Pilnjaku, lisica je božanstvo književničkog roda, „totem koji je zapao sirote pisce, sajmišna žonglerka, lažljivica, licemjerka“… Nakon gledanja predstave koja nosi njezino ime, smatramo je šuljajućom lukavicom koja se iz prikrajka, na svom terenu i sa svojim pravilima, želi obračunati s onima koji su joj stali na put. U nekim pričama ljubav nadrasta ranjenost, u nekima književnost liječi izmještenost, a u nekima gorčina buja pred strahom od zaborava. Predstava „Lisica“ nije namijenjena širokim masama, bila to njezina prednost ili nedostatak – ona želi vrlo izravno komunicirati s istomišljenicima koji se mogu i žele baviti egzilima, padovima, prešućivanjima i krvavim bitkama bez pobjednika. „Rat je prošao, mine su ostale.“ Nadalje, „Lisicu“ treba gledati s mnogo angažmana, pritom računati i na trenutke oduševljenja i zamora, u dinamici koja je nalik na putanju priče koja nema happy end. Previše je angažirana da bi bila jednodimenzionalno lijepa, preavangardna da bi si dopustila simplifikacije. Kako se stalno vraćamo književnom predlošku, teško nam ju je i nazvati predstavom, nimalo ne umanjujući njezin doseg – ona je kazališni eksperiment eruptivne želje za dijalogom, u komornoj atmosferi popločanoj totemima koji svakoj ranjenoj duši pričaju njezinu jedinstvenu, specifičnu priču.
