Uoči gledanja predstave „Kuća je velika, ne može se ona nosit“ u produkciji Kazališta Marina Držića u Dubrovniku, autora Dorotee Šušak i Romana Nikolića, koju je potonji režirao, nisam htjela čitati ništa o izvedbi prije Marulićevih dana u splitskom HNK-u. Naslov je toliko obećavao da nisam htjela remetiti obzor očekivanja. A s takvom poezijom u prvoj rečenici po kojoj ćete je pamtiti očekujete minimalno neki amblematski lik koji, kao Atlas u grčkoj mitologiji, nosi cijeli svijet na svojim leđima. A dobilo se to i još mnogo više, uz nezaboravan lik majke, one koja je čuvajući svoju kuću i ukućane od nesigurne budućnosti izgubila vlastitu prošlost.
Šušak i Nikolić problematici demencije pristupaju s tolikom empatijom da se ona prelijeva preko svih aspekata teksta i režije, sadržana je u fragmentima sjećanja, mikrorečenicama, sitnim podrhtavanjima ostarjele ruke koja prinosi šalicu kave ustima, velikim trzajima dok se u pećnicu stavlja piletina… Promatram te ruke majke hrabrosti, u antologijskoj izvedbi Mirej Stanić, promatram kako se taj stup obitelji, ta mater familias, ta majka hrabrost, kao kroz drhtavi autorski kadar kamere polako miče iz svoje točke ravnoteže. Ona koja je sve okupljala oko svojega stola, oko magične metafore Grada, obitelji i djetinjstva, odjednom dvaput stavlja i skuplja iste tanjure. I koja je sreća i spretnost u tome da ta klasično lijepa, prekrasna žena ekspresivnih očiju, blagog osmijeha i pokreta, sva puna neke divote za koju misliš da je isparila u klasicizmu, uz nekoliko brzih i zgodnih intervencija u vidu kostima i skinute šminke odjednom preuzme držanje, patos i defetizam iznurene starice koja pada pod teretom zaborava, a zaboravlja da bi se obranila od loših sjećanja, od rata, od samoće. Jer njezina su pleća slabašna, a kuća je velika, ne može se ona nosit…
Zdravka Ivandija Kirigin scenu i kostime radi tako kao da izgleda da smo svi ušli u nečiju stvarnost, u kuhinju našeg susjeda, gdje se granica između igranog i realnog izrazito muti. Jedna proširena obitelj postaje netko nama blizak, skup ljudi kakve vjerojatno susrećemo svaki dan, a privatni lomovi baš zato imaju snagu kolektivnih detonacija. Uz veličanstvenu Mirej Stanić, za čiji bi se nastup trebale osmisliti posebne nagrade, valja pohvaliti cijeli ansambl koji je u toj komornoj atmosferi prikazao i privatnu obiteljsku dramu. U skladnoj polifoniji (!) glasova, gdje se s ulaskom novoga lika drugi prigodno utišava opisujući svačije aurea aetas – djetinjstvo – mlada verzija majke, u odličnoj izvedbi mlade Nike Matušić, duh je lijepe prošlosti, one kad se plesalo uz glazbu 80-ih, kad se planiralo i voljelo. Njezina partnera uvjerljivo igra Nikola Radoš, šarmantan u elvisovskoj estetici, preko ušiju zaljubljen. I sanjat će o budućnosti, o velikim malim radostima zajedničke starosti koja nikad neće doći, jer i kuća i Grad u ratu će se morati braniti životima.
Uz lik majke, iz dubine je barem triju bića – pisca, redatelja i glumca – izvučen lik sina. Edi Jertec ni u jednom trenutku nije iskliznuo u karikaturu i patetiku, iako je njegov lik možda i najdublje pogođen tragedijom majčine demencije, koja nju u nekoj mjeri i štiti od teško podnošljive stvarnosti. On je i brižan partner voljenoj ženi (uvjerljiva Angela Bulum), i nenametljiv susjed kad majčina prijateljica (izvrsna Jasna Jukić) dođe na čašicu razgovora, ali iznad svega je sin koji ni u jednom trenutku svoju nekad okretnu, sposobnu, lucidnu i samostalnu majku ne tretira kao objekt smetnje i smutnje. Nevjerojatno je kako Jertec tempira pokrete i dozira nježnost hraneći bezubu majku kašicom, kako u nekom polusubjektivnom kadru pokušava skrivećki plakati, kako se cijelim tijelom unese u bol, proživi je, izlije suze i u prigušenom jecaju vrisne kao i oni koji su ginuli od stvarnog oružja, a ne od bespoštednih ratova u sebi samima.
Prikaz strahota rata, krležijanski gadan, potresno su odigrali Dorian Vicić i Nikola Radoš, podsjetivši na sjajnu predstavu „Smrt u Dubrovniku“. Njihovo se prijateljstvo odjednom svelo na dva krvareća tijela i upropaštene sudbine onih koji su za njima ostali, koji se nikad neće moći nositi s usamljenom starosti. A iza njih mijenjale su se epohe, uz nostalgičnu onodobnu glazbu koja se presijeca dramatikom rezova i gubitaka (Irena Popović Dragović) i poigravanja nadrealističkim prostorom sjećanja i halucinacija (oblikovanje svjetla Lane Nežmah). Genijalna je scena u kojoj prijateljica (Jasna Jukić) objašnjava da je muž vara, majka (Mirej Stanić) izražava žaljenje, a gutljaj vode koji bi razbio tišinu može se ispiti samo iz kristalnih čaša u kojima su maločas majka prošlosti i njezin sada nepostojeći partner potapali lutkice igrajući se osvajanja Lokruma. Šušak i Nikolić za izražavanje budućnosti kod mladih verzija likova stalno upotrebljavaju futur prvi („Za tri minute ćeš me poljubiti. Za jednu godinu i četiri mjeseca ćemo se vjenčati…“), a vremenska se lenta planova koji gledatelju izgledaju kao prisjećanje na sjajan život raspadnu kad uslijedi nepromjenjivo „Nitko mi nije rekao da ćeš umrijeti.“ I to je tako okrutno – i tako ispravno – jer svaki bi kondicional i futur drugi odali dojam kalkulacije i mogućnosti, a likovi im nisu takvi – oni su živjeli, a ne proračunavali život.
Majčino nemušto bezubo brbljanje o tome da joj nitko nije dao jesti groteskna je slika ratnog jada, konzerva, straha i gladi, koje njezin sin prekida nježnim, dječjim tepanjem „Jebemu miša, tko ti nije dao jesti“ – svjestan da u sjeni njegove majke više nema one stare snage, ali da drevna začahurena ljubav nije umrla – samo je, kao i nevjerojatna vojnička scena, zastrta jakim velom dima. A kad majke odu, što ostane? Ako ima sreće – Grad. Kule djetinjstva. Kad majke kao Euridike siđu stubama koje vode do mora, ili do Hada, što ostane osim nade da će pjesmom dolje ili Gore dočekati svoje ljude? Okrenuta leđima, majka druge dimenzije ostavlja retorička pitanja koja se kroz oslabjela usta i opustjeli mozak nisu mogla tako lako iscijediti – Mora li i može li čovjek nestati, kao i Grad? A biserna kolajna teksta niže perle, sve jednu ljepšu od druge: „Rane iznutra imaju boju tame“, „Sjena od sjećanja – stvarnih, pomaknutih i lažnih“, „Ključnu ulogu igraju bore – neravnine“… Teško je i zamisliti kako ovaj tekst pogađa one koji su u stvarnosti osvijestili kako je to kad te najbliža osoba pita „Tko ste vi?“, ali radi se o remek-djelu koje lomi i one koji o ovoj temi nisu ni razmišljali, ušuškani u svoja još uvijek živa i snažna sjećanja. Kuća iz predstave možda se ne može nosit, ali uz suzne će se oči nositi sjećanje na grandioznu moć teksta koji nas podsjeća koliko smo sretni dok možemo voljeti i pamtiti.
