Rade Lasić, kojeg šira javnost poznaje kao člana NO Hajduka, noćas je na svom Facebooku objavio tekst o Damiru Krstičeviću.
U Domovinskom ratu su bili suborci, a evo što je napisao:
SJEĆAŠ LI SE, GENERALE???
(Zar se tako brzo, sve zaboravi?)
Sjećaš li se davne 1992. i ratnog juga.
Ti taman sa svojom bojnom oslobodio Bunu kod Mostara.
Zarobio neke tenkove, topove i druge ratne igračkice.
Ja iz Hutova (mislim) došao u Slipčiće po te topove.
Tada smo se prvi put vidili i odmah skužili da smo totalno različiti.
Ti vojnik od glave do pete. Utegnut, ošišan, zakopčan, obrijan...
Ja u nekim 'starkama', košulja raskopčana i brada dva dana nebrijana.
Ipak smo odmah kliknuli.
Na neki naš, neki drugačiji način,,, ali smo kliknuli.
Onda se opet sretamo u Vrtovima sunca kod Dubrovnika.
Tu su smješteni moj divizion i tvoja bojna.
Ratovali smo zajedno na potezu: Osojnik - Slavogostići - Zaplanik.
Tu si već sa svojim ljudima radio velike stvari.
Fenomenalno ratovanje i vođenje.
Onda te odvedoše.
Imenovaše za zapovjednika 115. Imotske brigade.
I dalje smo surađivali.
Tražio si mi u povjerenju, čovjeka koji ti može ustrojiti topništvo.
Dadoh ti Željka Dadića, sadašnjeg generala HV.
Vidjeli bi se u Malom Stonu razmijenili iskustva i ciao.
Dolazi akcija 'Maslenica'.
Utakmica se taman otvorila.
Gori nebo i zemlja!
U glazbi bi rekli 'krešendo', a ja čujem tvoj glas.
'Di si Lasa, prijatelju, ovdje Damir, ne boj se, ja sam ti s desne strane'.
Bilo mi je drago, prijatelju.
Itekako!
Jer sam znao da je tako i da ti mogu vjerovati.
Onda baš tu na Maslenici. Dobijam vijest, Damir Krstičević dolazi za zapovjednika 4. gbr.
Primopredaja s Mirkom Šundovom.
Islam Grčki.
Dočekao sam vas na štakama jer sam nešto bio sjebao koljeno.
Od tada kreće naša zajednička priča u 4. gbr.
Ti zapovjednik brigade, ja načelnik topništva.
O Bože, šta smo sve prošli.
Koliko puta se svađali i mirili.
Koliko zajedničkih sastanaka, večera i ručkova.
Koliko neprespavanih noći.
Koliko zajedničkih bitaka.
Koliko veličanstvenih pobjeda dragi moj generale.
Znaš...
Nismo te baš previše voljeli.
Trao si nas, brate, nisi znao odmoriti.
Ja sam bio jedan od rijetkih, koji ti se smio suprotstaviti.
U lice ti govoriti što mislim.
Većina te ogovarala dok te nema.
Klanjali se kad se pojaviš.
Ali vidiš...
Svi smo imali nešto zajedničko: cijenili smo te!
Stvarno smo te cijenili!
Ako si tražio da mi radimo 12 sati dnevno, ti si radio 16.
Ako smo mi znali pola, ti
si znao svaki zaklon na prvoj crti.
Svaki položaj tenka, topa, stroja i cijelu taktičku situaciju.
Ne znam kako, pamtio si ljude imenom i prezimenom.
To me je uvijek fasciniralo.
Ma znao sam ja, generale, da ti mene cijeniš.
Bez obzira koliko ti problemčića pravio.
Znao si...
Kad' krene pakao, tvoj Lasa će biti tu.
Odradit će posao momački i natjerati druge da odrade svoj.
Znao si i vjerovao u mene!
Ostali smo mi (nekako tako) i nakon rata.
Ni tamo, ni 'vamo!
Nismo se često čuli, ni viđali.
Više slučajno na nekim manifestacijama.
Nisam dolazio na tvoje političke skupove.
Jebeš to!
Valjda sam zauvijek ostao nekakva apolitična boemčina.
'Ko će ga znat'?
Da...
Nisam te, brate, vidio kao političara.
Znao sam da nisi dobar govornik.
Nekada bi se i zezali na taj račun.
Ti si nešto drugo.
Ti si radnik, vođa, pobjednik...
Ti si osobni primjer.
Ali politika ne traži to.
Politika traži govornike, demagoge i 'salonske picajzle'.
Ti si sve suprotno od toga.
Postao si ministar obrane.
Neka si vala!
Evo, već sada ti mogu reći:
Najbolji si ministar obrane od kada postoji hrvatska država.
Više si napravio za dvije godine, nego svi bivši ministri/ce obrane zajedno.
Ti si postavio standarde koji će biti nedostižni dugo iza tebe.
Svaka čast!
A onda dolazi onaj naš poznati hrvatski 'moralni kurvarluk'.
Optužiše te zbog nekih neprijavljenih kvadrata okućnice u Imovinskoj kartici.
I od toga napraviše problem, veći od one kineske gripe (koronavirus, kako li se već zove).
Sad si meta za odstrel. Pedro koji treba visiti.
Svi mediji, sve tiskovine, svi dušmani se propeli na zadnje noge.
Gomila kliče: 'Raspni ga, raspni'!
Ma jeb'o ja njima mater.
Oprosti što psujem!
Jad i bijeda je to, moj generale.
Jad i bijeda!
Ništa drugo nego jad i bijeda.
Cijeli rat su te slavili kao heroja.
Bio si ponos nacije!
Vojskovođa i uzor generacijama.
Sada...
Sada im više vrijedi par kvadrata tvoje okućnice, nego kilometri i kilometri zemlje koje si oslobodio.
Više im znači tvoj pad, nego sloboda koju si im donio.
Sve tvoje bitke, sve pobjede, žrtva za domovinu...
Ništa više važno nije.
Olajavaju te oni koji te nikad upoznali nisu.
Oni koji s tobom ratovali nisu.
Koji iskreno i ne znaju tko si.
Koji nisu dostojni da ti cipele čiste.
Na sramotu cijele Hrvatske.
E sada...
Najčudnije je da te ja kao branim.
Koji sam najviše sukoba s tobom imao.
Ma ne...
Ne, ne branim te.
Tebe ne treba braniti.
Nema te se zbog čega.
Ali ima od koga!
Ovo samo, iz mene progovaraju svi naši zajednički ratni dani.
Zajednički pređeni kilometri i kilometri bojišnica.
Ovo iz mene progovara moral.
Branim čast i moral, koji u Hrvatskoj odavno opasno korodiraju.
Branim Hrvatsku, sebe i našu djecu, braneći tebe.
Nikad neću i nemam te pravo izdati.
JER BI NAŠA ŽRTVA BILA UZALUDNA!
Živio ti meni, generale!
P. S.
Ne ljuti se što te zovem generale, a ne ministre.
Nekako si mi draži kao vojskovođa, nego (kravata i te pizdarije)...
Ma znaš sve!!!
