Umirovljeni brigadir Jozo Ribičić jedno je od najjačih imena Domovinskog pokreta u 10. izbornoj jedinici. Na vlastiti zahtjev stavljen je na posljednje, 14. mjesto.
Životopis Joze Ribičića (rođenog 27.prosinca 1960. godine) izuzetno je bogat. Završio je Visoku pomorska škola - brodsku elektroniku i energetiku.
Veteran je 4. gardijske brigade, gdje je prvo bio zapovjednik satnije veze, a potom načelnik veze Zbornog područja Split.
Bio na obuci u Njemačkoj i SAD-u
Završio je Zapovjednu stožernu školu, tečajeve za visoke časnike u Njemačkoj i SAD-u (nadzor naoružanja, civilno vojni odnosi, napredno upravljanje obukom...), program Partnerstvo za mir (tranzicija oružanih snaga iz ratnih u mirnodopske uvjete).
Govori i piše engleski jezik. Invalid je Domovinskog rata, ranjen u glavu u akciji 'Zimi 94' na livanjskoj bojišnici. Zbog bolesti - karcinoma, umirovljen je 2003. godine.
Suborac je generala Ante Gotovine, s kojim ga veže dosta toga.
Jedan je od hrvatskih branitelja. bliskih obrani generala Ante Gotovini, čiji su stanovi pretreseni, te koji su privođeni od strane hrvatske policije, u vrijeme hajke nakon podizanja haaške optužnice protiv Gotovine. S time smo i počeli razgovor s Ribičićem, u Podstrani u kojoj danas živi.
– Moj poslijeratni život obilježila su uhićenja moja dva ratna zapovjednika, Gotovine i Ademija. S izručenjem Ademija Haškom sudu 2001.godine, počinje moja bitka za istinu koja je trajala 12 godina, do oslobođenja Gotovine kada smo napokon zatvorili tu stranicu i oslobodili samu operaciju Oluju stigme koja se nadvila na sve to. Dovoljno govori činjenica da su se u to vrijeme mijenjle vlade HDZ-a i SDP-a.
Nepostojeći topnički dnevnici
Vi ste u timu generala Gotovine bili i zbog toga što ste bili njegov suborac, te ste bliski prijatelji?
– Nakon uhićenja Gotovine i zamolbe da se uključim u obranu jer sam i po položaju i dužnosti, a i prijateljstvom, bio upoznat s mnogim stvarima koje su mu se stavljale na teret. U veljači 2006. službeno sam akreditiran u Hagu kao istražitelj u njegovom timu obrane. S odvjetnikom Ivanovićem radio sam na pronalaženju dokumentacije, svjedoka sa obje strane, razgovorima sa sudionicima i sve ono što se tražilo od nas.
Mnogo je ljudi bilo uključeno u njegovu obranu, službeno ili ne, mnogi su dali veliki doprinos toj obrani, ne samo njega nego svih optuženih. Te, 2009. godine, kad se vidjelo da Haško tužiteljstvo i nema nekih konkretnih dokaza počela je strka oko nepostojećih topničkih dnevnika.
Tada je zapravo počeo pravi lov na Vas i druge suradnike obrane generala Gotovine?
– Lov na nas je bio otvoren, iako nije bilo zakonske osnove. Za sve to vrijeme istražitelji haaškog tužiteljstva slobodno su tražili dokumentaciju i razgovarali sa svjedocima. Država im nije stvarala prepreke.
Osim samog Ademija koji je pomagao obrani, te odvjetnika obrane Ivanovića, na udaru se našao i brigadir Roko Mijić koji je i suđen. Paradoks je da je za mene i odvjetnika Ivanovića, Haški sud, jer smo bili prijavljeni kao članovi obrane, izdao Republici Hrvatskoj obvezujući nalog da se prestane s bilo kakvim policijskim i sudskim djelovanjem prema meni i članovima obrane.
Neki su govorili "bolje jedan nego trideset"
Kako danas gledate na tu hajku, u njoj su sudjelovali još uvijek aktivni policajci, ali i pripadnici Državnog odvjetništva?
– Moram reći da je mnogo ljudi i u policiji i službama imalo jako korektan odnos prema nama i aktivno sudjelovalo u pripremi obrane iako su im bila upitna i radna mjesta u slučaju da se to otkrije. Naravno, njihova imena ne mogu otkrivati, ali u knjizi koju pripremam, a prođe odgovarajuće vrijeme, barem ću im se zahvaliti na taj način.
S druge strane bilo je i onih koji nisu imali taj osjećaj i govorili mi "bolje jedan nego trideset" ili "interes Ante Gotovine nije interes hrvatskog naroda", ne shvaćajući da će njegova osuda biti osuda za sve nas. Hvala Bogu izdržali smo.
Danas čovjek to gleda drugim očima, uspoređujući što se sve događa na ovim prostorima, te mi je jasno da je netko odredio da u Domovinskom ratu i velikosrpskoj agresiji ne smije biti pobjednika ni poraženog, jer to ruši visoku politiku EU i na neki način ruši njihove planove. Ljudima koji su sve to planirali ne zamjeram, ali smatram da se nikada ni jedna država nije tako obračunala sa svojim stvarateljima. To je pogubno i za budućnost jer će uvijek ostati zapisano, koliko god to sadašnje elite sakrivale.
Kao što će ostati i zapisano da Reoublika Hrvatska nije dovojno učinila kako bi se obranili u Haagu optuženi Hrvati iz BiH.
Dobri ste i s generalom Damirom Krstičevićem, s kojim ste se također borili u Domovinskom ratu?
– Damir Krstičević je jedan od tri moja zapovjednika u 4. gardijskoj brigadi, kojoj sam se službeno priključio 08. srpnja 1991. godine, iako sam i ranije bio u kontaktu. Damir je veliki radnik, čovjek koji je uistinu radio po 20 sati, a to smo mi njegovi najbliži suradnici jako dobro znali. Stvorio je brigadu koja je postala "elitna", te odradila sve zadaće na našem bojištu.¸
Kao ministar, iako smatram da se ponašao više kao vojnik, nego političar, odradio je, mislim i više nego što je bilo realno u ovom vremenu. Naravno, ne slažemo se u politikama koje opterećuju ovo naše društvo, ali to ne umanjuje naše prijateljstvo.
Treći put kontra duopola HDZ - SDP
Kako je došlo do Vašeg angažmana za Domovinski pokret?
– Pisao sam na Braniteljskom portalu, zajedno s brigadirom Rokom Mijićem i pukovnikom Željkom Petkom, objavljivao kolumne, poglede na politička pitanja, stanje u društvu, kurikul, braniteljske probleme i slično. Radili smo i tribine koje su bile dobro posjećene, ali nismo imali razumijevanja mjerodavnih za daljnji rad. Tako se stvorila i ideja da se politički aktiviram, ali kao nezavisni zastupnik.
Domovinski pokret mi je to omogućio, a inače pokret kao mogućnost organiziranja mi je bliži nego stranka ili partija. Sudjelujem u radu jedne platforme koju vodi naš pukovnik Željko Petko, a to su susreti na fejsu uživo, nešto kao emisija u koju pozivamo naše suborce, ali i druge zainteresirane za bitku protiv duboke države. Emisija "Pogled s čuke" ima i preko 7000 pregleda.
Što kažete na napade od strane duopola HDZ – SDP na Miroslava Škoru?
– Škori sam dao potporu još za predsjedničke izbore, vidio sam da je to mogućnost da se ljudi u jednom pokretu suprotstave duopolu dvije najjače stranke, te da se stvara treći put. Nisam nikada bio član SDP-a ili HDZ-a, pa mi je to bio logičan pristup u političkom djelovanju.
Vi ste namjerno htjeli na posljednje, 14. mjesto, na listi. Računate li na preferencijalne glasove ili?
– U razgovoru o mogućem političkom djelovanju nisam tražio prva mjesta na listi jer bi time gubio i nezavisnost, a posljednje mjesto mi omogućuje da vidim koliko ljudi misli slično meni i kolegama, te mogu li preferencijalnim glasovima osigurati provođenje svojih ideja.
Ja sam u godinama, kada čovjek ne misli više o materijalnim statusima i slično, već o ispunjenjima nečeg što ranije nije mogao ili smio. Moja vizija su jake, politički neovisne braniteljske organizacije koje imaju mogućnost samostalnog djelovanja i pregovaranja s bilo kojom vlašću koju narod izabere. Mi ne pripadamo ni jednoj stranci, mi pripadamo narodu i državi koju smo stvorili.
Nisam isključiv, ali granice postoje
Jeste li za to da Domovinski pokret kasnije koalira u Vladi s HDZ-om ili ste izričito protiv toga?
– Meni je jasno da je politika umijeće mogućeg, ali ispod granica koje moraju ipak biti jasno postavljene se ne ide. O mogućim koalicijama iza izbora, moji stavovi su potpuno jasni. Ja ne mogu koalirati s nekim tko uopće ne priznaje Hrvatsku kao svoju državu, jer sam sudjelovao u njenom stvaranju i pritom gubio prijatelje i suborce. Nisam isključiv, ali granice postoje.
Podržavam Domovinski pokret u osnovnim pitanjima koja se postavljaju kao problem, a to su izborni zakoni, referendum, suverenost. Nadam se da se oko tih stvari možemo dogovoriti, te okrenuti stranicu prema dobitku svakog našeg sugrađanina ne zaboravljajući žrtvu poginulih i prerano umrlih branitelja.
