Na regionalnom književnom natječaju ‘Biber’ Šibenčanin Ante Storić je za svoju kratku priču ‘Lito’, u konkurenciji 464 autora koji pišu na albanskom, makedonskom, srpskom, bosanskom, hrvatskom ili crnogorskom jeziku, osvojio drugu nagradu, piše ŠibenikIn.

Bilo je to u listopadu prošle godine, a priča “Lito” ovih je dana konačno stavljena na stranice Centra za nenasilnu akciju.

Tema natječaja “Biber” obuhvaćala je pomirenje u kontekstu zaostavštine ratova i nasilja u zemljama bivše Jugoslavije. U obzir su dolazile i priče koje mogu doprinijeti boljem razumijevanju među ljudima, smanjenju mržnje i razgradnji predrasuda, antiratne priče, priče koje se bave suočavanjem s prošlošću, razgradnjom slika o neprijateljima, suosjećanjem s drugima, hrabre priče koje se usuđuju hodati u ‘neprijateljskim’ cipelama, priče koje pomiču granice i otvaraju putove za izvjesniju, sigurniju i slobodniju budućnost za sve.

– Moja priča “Lito” napisana je u tematski zadanom okviru, do 9000 znakova. Iz žirija su naveli da se odlikuje efektnom narativnom strukturom, stilskom sofisticiranošću i jezičnom preciznošću, te da je duboko emotivna i zadanu temu tretira s visokim stupnjem razumijevanja, empatije, ali i kritičnosti – rekao je Ante kada je nagrađen, prije tri mjeseca za ŠibenikIn. Novinar ga je tada nazvao umjetnikom, ali on ga je ispravio: – Ako je etiketiranje nužno, bolje se osjećam kad sebe nazovem multimedijalnim obrtnikom.

Ante Storić rođen je u Šibeniku, gdje živi i radi. Diplomirao je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Autor je desetak glazbenih spotova, kratkih filmova i jednog dokumentarca. Jedna kratka priča objavljena mu je u zborniku “Priča se (p)o gradu”.

A priča “Lito” započinje ovako:



“Na fetu tosta namažeš tanki sloj senfa, baciš na to fetu gaude, pa dvi zimske – da po jedna završi u svom trokutu nakon šta ga posli tostiranja ispilaš popola, poštricaš majoneze kol’ko ‘oš i poklopiš.” Tako glasi barba Jarkov recept za najbolje tosteve na svitu. “Senf je ključan”, nastavi otkrivati provjerenu recepturu. Pijani, gladni kao psi gutamo pljuvačke i buljimo u toster iščekujući kraj tostiranja. Buvel i ja. Bili smo nerazdvojni tog ljeta, koje je zbog mature počelo već sredinom svibnja. Razbuđuju nas podnevne kave u Pomidore, rashlađuju popodnevna kupanja ispod Morinjskog mosta, noću besciljno lunjamo Docem; tako u petlji. Do spavanja, visimo ispred Jarkovog metalnog kioska i sjajni od znoja reflektiramo plavu svjetlost neonskog fast food natpisa, bezveze pizdimo dok udišemo smrad mangana koji dopire iz obližnje tvornice. Nekad bi Buvel u prolaznika besramno nažicao novca, za svakom po tost i limenku piva. Kad ne bismo imali, Jarko bi nas počesto počastio. „Evo, za moje momke”, kaže nam i ispruži tosteve. Glasno drobimo hrskavi kruh, mljackamo svaki zalogaj.

Preporučujemo da je pročitate do kraja, i to na OVOM LINKU.



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime