U srijedu u 20 sati u OŠ Žrnovnica održat će se promocija knjige "Pripovidi Surotića" autora Ivana Mihanovića. Promocija će se održati u suradnji s GKMM, a ulomke iz knjige čitat će glumac Robert Kurbaša. Govorit će i Anđelko Mihanović. Cijelo događanje uveličat će Klapa Sveti Florijan.
"Posvećeno onima
koji su bili u zaboju prije nas,
na znanje ovima što dolaze,
da bi znali česovi su!", stoji na početku ovog djela koje se sastoji od tri dijela - Pripovidi, Zapisi u fibri i Rodoslovlje.
U prvom dijelu autor kroz 70-ak priča govori o različitim temama, o običajima, vilama, lovu, vjeri, stradanju njegove obitelji u Drugom svjetskom ratu, o Žrnovnici koja se mijenja, koja nestaje.
"Sada nam tepaju da smo istok Splita, a meni je bilo draže dok smo bili selo. Dok smo lovili anguje u rici, dok smo mogli pit vodu iz 'voše', dok su dica krela jabuke, a pisma koja su dolazila za Stobreč, Sitno i Srinjine bila naslovjena 'Z.p. Žrnovnica kod Splita'. Tako ja kroz te nike priče pokušavam zadržat uspomene na jedno vrime kad je bilo važnije imat dobra susida nego dobar mobitel, kad su judi razgovarali, a ne slali poruke, kad su išli na tovaru, a isto bi prispili. Eto, pričan priče koje nema više ko ispričat, a i ne znan da li to koga više zanima", kazao nam je autor.
Drugi dio knjige nazvan je Zapisi u fibri, a nastajao je posljednjih 35 godina.
"Ja bi jedan, dva puta godišnje ništo zabilježija. U tim zapisima ja san fokusiran na svoju obitelji, ali ne moš uteć od zbivanja u selu, državi, u svitu. Ti zapisi su ka musaka: malo o vrimenu, poslu, hobijima, zabilježiš nečiju smrt, a onda uleti poneki rat, pa razvedri... Uglavnom, to je život", kaže nam Mihanović.
Treći dio knjige zove se Rodoslovlje, a zašto je ono važno objasnio nam je sam autor.
"Ja se bavin uzgojen pasa pedeset godina. Iman sad kujicu kojon znan pra prababu dvanaes generacija unazad. Englezi imaju pastuhe čije rodoslovje seže do prvih arapskih konja uvezenih u Englesku. Svi mi znamo kako nan se zva did, niki znaju i pradida, a niki ne znaju.
Pradidi, šukundidi nisu važni. Onda nije važna ni meja ispod kuće šta je on ziđa. Nije važna ni voša šta je kopa u Blatu da bi od močvare stvorija plodnu zemju. Nije važna ni ona mirina šta se sorila, a nekad je bila pojata. Zato je meja zaresla, zato je pojata jeftino prodana. Zato je važno rodoslovje", kazuje nam sugovornik.
Ova knjiga zapravo je knjiga o autorovoj obitelji i Žrnovnici.
"Pisana je žrnovačkim jezikom koji praktički nestaje. Grade se zgrade, sve se minja, mi gubimo identitet, nema nas više. Više nismo selo nego smo istok Splita, šta me ne veseli", pojašnjava nam autor koji je u knjizi pojasnio odakle su došli Surotići. S vremenom se to Surotić izgubilo iz prezimena njegove obitelji, ostalo je tek Mihanović. Taj treći dio knjige, odnosno Rodoslovlje je istražio Ivan Grubišić.
"Mi smo se svi Mihanovići Surotići razgranali od tri brata sa Privora. Imali su i četvrtoga brata koji je bio svećenik. Poslije ja to nastavljan sa pričama moje babe di ona priča o svom didu koji nije ima motike. Ima tu puno interesantnih stvari, a koristija san i stare obiteljske fotografije. Pisa san baš iz srca", kazuje nam Ivan.
Zanimljivo je da je ovo prva knjiga o Žrnovnici u posljednjih 50 godina.
A kakve su reakcije onih koji su knjigu već pročitali?
"Uglavnom plaču, ili se smiju i plaču. I svi me hvale, tako da san ja iznenađen ton podrškon. Napisa san ovo s puno emocija, valjda san uspija tu emociju prinit i na papir", kaže nam autor.
Ivan Mihanović nam kaže da ne planira dalje pisati, želio je ostaviti svoje zapise za djecu i unučad, da znaju kako je to nekada bilo. I za stanovnike Žrnovnice, da usporede kako se nekad živjelo u odnosu na ovo danas.
Posjetili smo i njegovu rodnu kuću na Privoru. Kuću u kojoj se rodio i živio prvih šest godina svoga života. Taj predio danas je uglavnom obrastao u draču, a stare kuće zapuštene. Većina se spustila živjeti nešto niže.
"Stari judi govoru kako je prije bilo boje. Boje je sad ekonomski, ali su sad judi divji. Badaju mobitele, niko ne razgovara s nikim", kaže nam Ivan Mihanović.
Živimo u skladu s vremenom, neprestano u žurbi, buljimo u mobitele i dok ručamo, ne idemo bez njih niti tamo gdje i car ide pješke. Kao da će nam nešto uteći ako ga ostavimo na pet minuta. Ne bi bilo loše malo se odmaknuti od tehnologije, udahnuti svježeg zraka i prisjetiti se kako su naši stari živjeli. Zato ako uspijete, uzmite u ruke "Pripovidi Surotića" i vratite se u ne tako davnu prošlost ispričanu kroz obiteljsku povijest Ivana Mihanovića.
