U Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu priprema se dramska premijera Krležine „Lede“ u režiji Darija Harjačeka. „Leda“ kao kruna glembajevskog ciklusa progovara o modernoj otuđenosti i vječnoj potrazi za iluzijama. Iako „Leda“ prikazuje ozbiljnu krizu europskog građanskog društva, ne nedostaje joj komedije i ironije, što smo u kratkom druženju iza kulisa predstave uočili kao jednu od glavnih odlika. Kreativni je tim vrlo pozitivan uoči premijere, a glumačke dosjetke i govornu karakterizaciju kolege u publici nagrađuju gromoglasnim pljeskom. Što se događa u građanskom stanu koji je prepunjen sarkazmom, kakve likove kriju krzneni kaputi i svileni kućni ogrtači, koji scenski rekviziti metaforiziraju emocionalnu prazninu? Pokušajte naslutiti s nama u rubrici Iza kulisa.
Krleža piše o plemenitim vrijednostima u vremenu u kojem nedostaje plemenitosti
Redatelj Dario Harjaček u „Ledi“ osobitu pažnju posvećuje društvenopovijesnom kontekstu i njegovu preslikavanju na naše vrijeme, ali i na mlade glumačke generacije. Kad govori o tekstu, ne upada u zamku prepričavanja – fokus mu je na svim onim životno važnim apstraktnim imenicama o kojima kazalište može glasno progovoriti – na čestitosti, dostojanstvu i potrebi za ljubavlju.
- Htjeli smo zadržati predstavu u vremenu u kojem je Krležino djelo nastalo. Tekst je pisan 1929., to je vrijeme velike gospodarske krize i ogromnih socijalnih razlika. Leda je historic piece; kad se zadržavamo u jeziku toga prostora i vremena, tekst tada postaje najsuvremeniji jer govori o temama koje su danas prevažne. Progovara o svijetu u kojem vladaju kapital i ljude koje danas nazivamo poduzetnicima, tajkunima, magnatima, a vrijednosti se svode na dvije stvari – uspjeh i novac. Kad su to ultimativne vrijednosti, onda ne postoje nikakve druge vrijednosti. Na prvoj sam probi glumcima rekao da Krleža piše o plemenitim vrijednostima u vremenu u kojem nedostaje plemenitosti, a tako je i danas. Čestitost i dostojanstvo praktički ne postoje, a treba imati i alate da raspoznamo razliku između šarlatanstva i visoke umjetnosti. Krleža govori o tom prijelazu u moderno, iz patrijarhalnog u urabinizirano. Moderni život donosi blagostanja, ali i mnoge nemire, nervozu i nesigurnosti. On piše o onome čemu danas svjedočimo – o mentalnim bolestima, o dubokom strahu od egzistencije – koji proizlaze iz života u gradu, koji je naizgled bezbrižan i pun sadržaja.
Ovi su likovi jako duboki i kompleksni, a mislim da svaka generacija mora imati neku svoju Ledu. Ono što mi je bilo neobično kad smo tek počeli s probama bila je situacija u kojoj sam ja najstariji u timu te imam posla s jednom potpuno drugom generacijom glumaca. Kad u podjeli imate takozvane milenijalce, oni potpuno drugačije doživljavaju svijet u odnosu na moju generaciju, a pogotovo na Krležinu. Ta je vrsta generacijskog odnosa prema sadržaju jako bitna. Ovo je Krležin generacijski komad, komad o krizi srednjih godina. Ta se kriza ne manifestira samo kroz egzistencijalnu nesigurnost, nego i kroz niz pitanja o mladosti, o trenutačnom psihičkom stanju i o ljubavnim odnosima – a potreba za ljubavlju često skriva neku rupu duboko u nutrini čovjeka. Krleža pred nas stavlja klasno raslojen svijet bogatih i slavnih, a vidimo da je u tom svijetu romantična ljubav neka vrsta klasne privilegije koju si ne mogu svi priuštiti.
Kad svjetlo „dođe“ na scenu, tad kazališna čarolija počne živjeti
Dizajner svjetla Srđan Barbarić osvrnuo se na svoj dio posla kao jedan od kotačića u mehanizmu koji gradi kazališnu čaroliju. Dok govori o radu na „Ledi“, vidljiv je njegov ponos na trenutak kad ova radna verzija, „iza kulisa“, postane ona koja čak i dugogodišnje kazališne djelatnike ostavi bez daha.
- Estetika predstave primjerena je tekstu i vremenu u kojem je pisan. Vrlo je zorno napravljena, rekao bih izvorna i klasična, što me se jako dojmilo. Početni razgovori s kolegicom Vesnom Režić oko scenografije oduševili su me – ta fina, topla i zahvalna klasika omogućila mi je da kvalitetno radim svoj dio posla. Vjerujem da smo dočarali kako su izgledali onodobni stanovi, ali i kako sve ono što okružuje likove utječe na njih. Dizajn svjetla drastično utječe na gradnju karaktera. Kad svjetlo „dođe“ na scenu, tada kazališna čarolija počne živjeti. Glumačka ekspresija tada postane posebna te sve skupa kao cjelina doživi ljepotu u punini. Uvijek sam zahvalan i ponosan kad mogu pridonijeti trudu svojih kolega, želim vjerovati da njihov rad dodirnem nekim čarobnim štapićem svjetla i zaokružim njihovu lijepu priču. Najljepše je kad u tim trenucima i sami sebe iznenadite. Dok mi razgovaramo, i sami vidite kako scenografija i kostimi drugačije izgledaju pod sirovim radnim svjetlom nego kad ga dizajniramo da zbilja stvara neku dubinsku čaroliju na sceni.
Premijera „Lede“ na programu je 22. 5. u 20 sati, a slijede izvedbe 23. 5. i 29. 5. u 18 sati. Tko se zaželio Krleže, sad dobiva priliku gledati transformaciju građanske drame na pozornici splitskog nacionalnog teatra.
