Znaš li koji je danas dan, pitali smo jutros na kavi na njegovoj "štaciji" u kvartnom mu kafiću Josipa Bilića Bibu, nekadašnjeg direktora i jednog od glavnih tvoraca najveće europske košarkaške momčadi svih vremena - splitske "Jugoplastike". Na današnji dan prije 35 godina splitski "žuti" pobjedom od 75:69, u finalu s Maccabijem iz Tel Aviva, na Final fouru u Munchenu, osvojili su titulu prvaka Europe, prvu u nizu od tri zaredom, kako će se kasnije pokazati.
Te sezone igrala se Liga prvaka i sve je u Splitu djelovalo europski, ma šta europski, svjetski. Čak su iz uprave "žutih" organizirali i navijačice, ono kao u NBA, što je nama košarkaškim zanesenjacima koji smo samo par godina ranije svjedočili i borbi za opstanak našeg kluba u tadašnjoj Prvoj ligi djelovalo nestvarno. Ali ipak, nekako smo maštali o ulasku u Final four, u moćnoj konkurenciji Barcelone, Maccabija, Arisa, Scavollinija, CSKA...
Počelo je pobjedom nad francuskim "Limongesom", prvi put u velikoj dvorani SC Gripe. Tada je i moja ekipa otkrila četvrtke kao dan za izlazak. Najprije na utakmicu pa onda u legendarnu staru pizzeriju u Koteksa. Split se vraćao košarkaškom điru, nesvjestan da svjedoči nečem velikom, nečem povijesnom, nečem neponovljivom.
Samo rijetki su se nadali da će vratiti prst sudbine iz Tel Aviva, kad je ono nažalost pokojni i neprežaljeni gospodin košarke Damir Šolman fauliran pa nije ni uspio šutirati da se "Jugoplastika" već tada, davne 1971. , pobjedom nad "Ignisom" iz Varesea okiti titulom prvaka Europe.
Ključna utakmica na Gripama bila je sa talijanskim "Scavolinijem". Trebala je pobjeda od 14 razlike. Pobjedom 88:65, žuti su osigurali Final four u Munchenu .
Nazvali smo našeg tadašnjeg velikog trenera Božidara Maljkovića:;
"Ne da smo bili autsajderi, nego smo bili totalni autsajderi, ali vjerovao sam u moje igrače. Međutim u meni je tinjala nada da možemo napraviti nešto veliko, vidio sam to već prije na onim španjolskim turnejama. Ekipe koje su na tim pripremnim utakmicama igrale protiv nas, imale su po četiri, pet Amerikanaca, al sam već tada vidio da se možemo nositi s njima. Igrali smo tada odličnu obranu kakvu danas više nitko ne igra, a jako pametno u napadu.
Kada smo došli u Munchen, odmah su nas stavili u podređen položaj, na prijemu kod gradonačelnika, mi četvrti na rasporedu za trening, na svim promo materijalima mi smo četvrti . To me ponukalo da dodatno motiviram igrače, pa sam u autobusu od hotela do dvorane govorio onako 'šotovoće', jer sam znao da će igračima netko prenijet - Daj poremetimo im planove, ajmo osvojit trofej. Evo i jedna pikanterija, i grčki Aris i izraelski Maccabi imali su žute dresove. Pet sati na sastanku predstavnika ta dva kluba raspravljalo se tko će igrati u žutim, a tko u rezervnim dresovi,a, uključile su se čak i Vlade tih dviju zemalja, dobro to se riješilo, ali su pritom zaboravili da smo i mi žuti, a mi smo bili 'furbasti' pa smo ponijeli samo žute dresove.
Barcelonu smo prošli u polufinalu i igrali jako dobro, samopouzdanje nam je raslo, pred finalnu utakmicu.
Toni je finalnu utakmicu loše otvorio, Jamschi nam je zabio dvadesetak poena u prvom poluvremenu, čuo sam negodovanje iza mojih leđa, mada ja to ne slušam, da mijenjam Kukoča, ali ja sam kao uvijek stao iza igrača i krenulo mu je u drugom poluvremenu, postigao je 18 poena, jednostavno je letio po terenu, Rađa je odigrao odličnu utakmicu, pogotovo u prvom poluvremenu, naravno i pokojni Goran Sobin. Bila je to i centarska bitka sa Barlowom i Mageejem.
Najbitniji igrač bio je kapetan Duško Ivanović, on je bio stariji i pomogao je mojim igračima da pobjede strah, zato je i doveden, da preuzme odgovornost kad je najpotrebnije.
Sam doček u Splitu bio je nešto fantastično, nešto neponovljivo. Nedavno sam baš sreo pilota koji je upravljao avionom pri povratku, kada se javio splitskoj kontroli leta, pitajući kakvi su vremenski uvjeti za slijetanje na splitskom aerodromu, ovi su odgovorili, ma koji vremenski uvjeti, ovdje je tolika gužva, ne znamo gdje ćete uopće sletit. Osvojio sam jedno 30 titula u karijeri, ali ova s "Jugoplastikom " i Munchen mi je najdraža, a tako koliko znam i svim mojim igračima".
I autor ovog teksta sjeća se te velike pobjede i finala koje je gledao u jednom kafiću kraj kazališta. Nakon pobjede zaustavljali su sa autobusi po Marmontovoj (još je bila prometna), trubilo se, navijači su se okupili na Peristilu, a legenda splitske Peškarije pokojni Joško Bačić Žila na megafon je ispred stare Gradske vijećnice upozoravo "Neka pojedinci ne čine incidente". Sutra smo svi krenuli prema zračnoj luci, a ljudi su stajali uz kaštelansku cestu pozdravljajući europske prvake.
"Ja sam bio tada direktor kluba i imao velike ovlasti, tako sam imao i akreditaciju kojom sam se moga kretati po čitavoj dvorani, jedini je jaču akreditaciju od mene imao Mate Biljarist. Kako? A tko će znat, ali Mate je neizostavan dio svih uspjeha našega kluba", reći će nam Josip Bilić Biba.
Svjetskog globtrotera Imoćanina Matu Lončara Biljaristu dobili smo naravno u New Yorku:
"Munchen je neprikosnoven u mom sjećanju na velike uspjehe splitske Jugoplastike, kasnjie Popa 84. Ponosan sam što sam bio dijelom te predivne priče i podigao pokal europskog prvaka".
Bili su to dani kad smo od velikog postajali preveliki klub, kad se košarka živila, kad nam ni bogati europski klubovi nisu mogli ništa, kad su Toni, Dino i ostali ispisali najveće uspjehe splitskog sporta.
