PRIJE 46 GODINA: Preminuo Ivo Andrić, svojatali ga i osporavali Hrvati, Srbi i Bošnjaci

Iz vizure hrvatske književnosti, Andrić ne može podnijeti usporedbu sa stilski bliskim, Pavelićevim doglavnikom Milom Budakom, u srpskoj je književnosti često apostrofiran kao 'Srbin-katolik', sok bošnjačka kritika drži da je pisac slabijega dosega od Mehmeda-Meše Selimovića

Ivo Andrić pred ćuprijom na Drini / Foto: Arhiv D.D.

Na današnji dan, 13. ožujka 1975. u Beogradu umro je nobelovac Ivo Andrić, rođen u Travniku 9. listopada 1892. godine. Ovaj, po mnogočemu, bošnjački, hrvatski, a po nekima i srpski pjesnik, prozaik, književnik i diplomat dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1961. godine.


Sin je travničkih Hrvata Antuna Andrića, sudskoga podvornika, i Katarine Pejić. U dobi od dvije godine ostaje bez oca i uskoro se s majkom seli u Višegrad kod očeve sestre Ane i njezinog muža Ivana Matkovšika, graničnog policajca.

Kao gimnazijalac kretao se u krugovima jugoslavenske nacionalističke organizacije ‘Mlada Bosna’ koja je odgovorna za atentat u Sarajevu.

Družio se s Gavrilom Principom

Za vrijeme Prvog svjetskog rata bio je interniran kao jugoslavenski nacionalist, jer se kretao u krugovima velikosrpske i projugoslavenske mladeži koja je radila na rušenju Austro-Ugarske i uspostavi jugoslavenske zajednice.

Ostalo je zapisano kako je vrlo blizak s ‘Mladom Bosnom’, a mnogi tvrde čak i član, bio i mladi Ivo Andrić, koji je osobno poznavao kasnijeg ubojicu i atentatora Gavrila Principa.

Svakako najznačajnije Andrićevo djelo je ‘Na Drini ćuprija’, uz koje se Nobelova nagrada uglavnom veže, ali također i za ‘Travničku kroniku’. kao i za„ ‘Gospođicu’, što sve skupa neki nazivaju ‘Bosanskom trilogijom’.


Po mnogima, ‘priča o Andrićevom životu je priča o Europi 20. stoljeća’., u kojoj jeo on bio  jedan od glavnih aktera.

Obavljao je visoke službe u prvoj Jugoslaviji, bio pomoćnik ministra vanjskih poslova i veleposlanik u Hitlerovom Berlinu, a rat je mirno proživio u nacističkoj Srbiji Milana Nedića, ne podignuvši glas protiv Hitlerovog režima. Isto tako mirno je živio nadalje u Beogradu do svoje smrti u Titovoj, komunističkoj Jugoslaviji.



Bio je i vijećnik partizanskog Trećeg zasjedanja ZAVNOBiH-a (održanom 26. travnja 1945.) , te član SANU-a. Također je bio i član Narodne Skupštine Bosne i Hercegovine u vrijeme komunizma.

Aleksandar Stipčević,  povjesničar knjige i informacijske kulture, ocijenio je Andrićev elaborat o Albaniji iz 1939. godine riječima: ‘Taj dotada nepoznati Andrićev spis izazvao je silno ogorčenje Albanaca, kako onih na Kosovu tako i onih u Albaniji, jer ono što je Andrić predlagao savršeno se uklapalo u rasističke teorije koje su u to vrijeme bile u modi u nekim zemljama Europe, posebice u Hitlerovoj Njemačkoj, čiji je poklonik, inače, Andrić bio’.

Ta ocjena ne osvjetljava ponajljepšim svjetlom Andrićev politički profil, a Stipčević je citirao i Andrićeve riječi: ‘Podjelom Albanije nestalo bi privlačnog centra za arbanašku manjinu na Kosovu koja bi se u novoj situaciji lakše asimilirala… Pitanje iseljenja Arbanasa muslimana u Tursku također bi se izvelo pod novim okolnostima, jer ne bi bilo nikakve jače akcije da to sprječava.’

Prvog travnja 1939. godine priopćeno je da je za novog opunomoćenog ministra i poslanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu postavljen Ivo Andrić, pomoćnik ministra vanjskih poslova Karađorđevićeve Jugoslavije.

Dvanaest dana kasnije Andrić je stigao u Berlin kao veleposlanik. Bilo je to vrijeme kada su Talijani okupirali Albaniju, a Hitler Češku i Austriju. U Berlinu i u cijeloj Njemačkoj obavljane su pripreme za proslavu 50. rođendana nacističkog vođe Adolfa Hitlera.

Andrićev govor Adolfu Hitleru

Hitler je Andrića primio u 11 sati i 30 minuta. Andrić je prilikom predaje akreditivnih pisama održao govor:

Poštovani kancelare,

Čast mi je da Vašoj Ekselenciji predam pisma kojima je Kraljevsko Namjesništvo, u ime Njegovog Veličanstva Kralja Jugoslavije, moga uzvišenog Suverena, izvoljelo da me akreditira kod Vaše Ekselencije u svojstvu svoga izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra, kao i opozivna pisma mog prethodnika gospodina Cincar Markovića.

Smatram za naročitu sreću što mi je Kraljevsko Namjesništvo povjerilo taj zadatak. Odnosi dobrog susjedstva, kao i živa privredna i kulturna razmjena dobara između Njemačke i Jugoslavije odgovaraju potpuno željama i namjerama Kraljevske vlade, i ja sam naročito povlašten što mi je Kraljevska vlada dala dužnost da rad mog prethodnika na tom dijelu nastavim, a u cilju produbljenja i učvršćenja tih prijateljskih odnosa i uzajamnog poštovanja koje vlada između oba naroda.

Dozvolite, gospodine kancelare Reicha, da uvjerim Vašu Ekselenciju da ću sve svoje snage posvetiti tom zadatku koji predstavlja jedan od značajnijih ciljeva vanjske politike moje vlade. Slobodan sam izraziti nadu da mi blagonaklona podrška Vaše Ekselencije neće nedostajati u vršenju moje dužnosti.

Bio i poznati mason

U biografiji poznatog književnika, stoji i kako je Ivo Andrić bio i mason nadahnut jugoslavenskim unitarizmom!

“Kad mi je ponuđeno da stupim u slobodnu zidarsku ložu, bio sam mlad čovjek koga nisu privlačili ni društvene zabave ni partijsko-politički život. I vrlo sam rado prihvatio priliku da se nađem u društvu ozbiljnih i dobronamjernih ljudi, gdje bih mogao, možda, i koristiti zemlji i društvu i usavršavati se i osobno uzdići”, piše u izjavi koju je Ivo Andrić dostavio Izvanrednom komesarijatu za personalne poslove vlade Milana Nedića u Srbiji, piše kurir.rs.

Nakon završene osnovne škole Ivo Andrić upisuje sarajevsku Veliku gimnaziju, najstariju bosanskohercegovačku srednju školu. Dobivši stipendiju hrvatskoga kulturno-prosvjetnog društva ‘Napredak’, Andrić 1912. godine započinje studije na Mudroslovnom fakultetu Kraljevskog sveučilišta u Zagrebu. Kasnije studira u Beču i Krakovu.

Kao zagrebački student upoznao je Antuna Gustava Matoša, i premda se nije svrstao u krug matoševaca, Matoševu smrt komemorirao je predavanjem u Klubu hrvatskih studenata “Zvonimir” u Beču.  Interniran za vrijeme rata kao jugoslavenski nacionalist, poslije ujedinjenja ušao je u diplomatsku službu, u kojoj brzo napreduje do pomoćnika ministra vanjskih poslova i najzad izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u Berlinu. Drugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu, a poslije, 1946. godine bio je prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije.

Nobel za cjelokupno djelo

Bio je i narodni zastupnik u skupštini BiH te i u Saveznoj narodnoj skupštini. Godine 1961. dobio je Nobelovu nagradu za književnost za cjelokupno životno djelo.

Pitanje nacionalne pripadnosti provlačile se tijekom cijelog njegovog života i stvaralaštva. Tako, prijavnica za upis u prvi semestar Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 14. listopada 1912. godine, svjedoči da je Andrićev materinji jezik − hrvatski. I u prijavnice na sveučilište u Krakovu piše da je Hrvat. Međutim, na njegovoj osobnoj iskaznici iz 1951. piše da je Srbin.

Ipak, dokumenti iz Andrićevih studentskih dana svjedoče o njegovu hrvatstvu. Tako, slika prijavnice za upis u prvi semestar Filozofskoga (Mudroslovnog) fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (desno), koju je Ivo Andrić kao dvadesetogodišnjak, vlastoručno potpisao u Zagrebu 14. listopada 1912. godine, svjedoči da mu je materinski jezik − hrvatski. Identično se izjasnio i prilikom upisa na Sveučilište u Krakovu u Poljskoj gdje piše da je katolički Hrvat iz Bosne. Isto tako i u svome prvome kritičarskome javljanju u časopisu Vihor, pišući o romanu hrvatskoga književnika Andrije Kovačevića ‘Posljednji Nenadić’, Andrić sebe svrstava u Hrvate:

“… nama Hrvatima nepotrebna su ova nagvaždanja jer se nema šta tražiti od tih neinteresantnih Nenadića… koji se vuku kroz život kao prebijeni, a cio vijek im ispuni nekoliko lumperaja, tri ispita, dvije skupštine i jedna ljubav.“

Tijekom tog razdoblja on postaje i zagovornik ideje jugoslavenstva. Nakon nastanka zajedničke države Andrić se počinje identificirati sa Srbima i tu nacionalnu identifikaciju on će održati do kraja života. Skoro sav njegov opus, književna djela (osim nekoliko pripovijedaka objavljenih u ranoj mladosti i na početku književne djelatnosti) i velike romane pisao je ekavicom i srpskim jezikom (ili istočnom inačicom srpskohrvatskoga jezika).

U osobnoj prepisci koristio je ćirilično pismo. Ipak godinama su se oko Andrića množile nejasnoće i kontroverze. Je li do promjene nacionalnoga identiteta došlo zbog ideoloških razloga ili zbog karijere pošto on uskoro postaje državni službenik (a potom i veleposlanik u Berlinu) Kraljevine Jugoslavije u kojoj dominira Srbija?

Kako ta kontroverzija nikada nije riješena, dandanas ga i Hrvati i Srbi smatraju svojim piscem. Prvi jer je rođen u hrvatskoj obitelji, a drugi jer je preuzeo njihov nacionalni identitet.

Prema navodima Enesa Čengića, Miroslav Krleža je primio pismo Milana Bogdanovića u kome se navodi da je Ivo Andrić tražio od Bogdanovića neka se iz enciklopedijskoga članka koji je 1952. godine napisao Milan Bogdanović briše dio uvoda u kome je naglašeno Andrićevo hrvatsko podrijetlo.

Diplomatska služba

Početkom  listopada 1919. godine, uz pomoć Tugomira Alaupovića, počinje raditi kao službenik u Ministarstvu vjera u Beogradu. Upoznaje druge književnike i prijateljuje s Crnjanskim, Vinaverom, Pandurovićem, Sibom Miličićem i drugim piscima, koji se okupljaju oko kavane ‘Moskva’. Uskoro počinje njegova diplomatska karijera, dobio je službu u veleposlanstvu pri Državi Vatikanskoga Grada.

Iste godine, izdavač Kugli objavljuje novu zbirku pjesama u prozi ‘Nemiri’, a nakladnik S. B. Cvijanović izdaje pripovijetku ‘Put Alije Đerzeleza’. U jesen 1921. godine, Ivo Andrić je postavljen za službenika u generalnom konzulatu u Bukureštu, a iste godine otpočinje suradnju sa Srpskim književnim glasnikom objavljujući priču ‘Ćorkan i Švabica’, koja se opravdano drži njegovim početkom okretanja tematici o Višegradu.

Već 1922. godine prelazi u konzulat u Trstu i objavljuje još dvije pripovijetke ‘Za logorovanja’ i ‘Žena od slonove kosti’, ciklus pjesama ‘Što sanjam i što mi se događa’ i nekoliko književnih prikaza, a početkom 1923. godine on je vicekonzul u Grazu.

Ivo se Andrić ponudio za suradnju i diplomaciji Nezavisne Države Hrvatske, ali je od namještenja odustao. Ivo Andrić je bio vijećnikom Trećega zasjedanja ZAVNOBiH-a. Tijekom godine 1946. živi u Beogradu i Sarajevu, a 22. ožujka 1948. postaje redovitim članom Srpske akademije nauka (SANU).

Tri pogleda prema nobelovcu

U razdoblju raspada druge Jugoslavije, a poglavito poslije 1991., pojavili su se kritički tonovi koji do tada nisu mogli doći do izražaja zbog Andrićevog književnog statusa u SFRJ kao državnoga pisca. To se prije svega odnosi na dva polja: prvo su emocijama nabijeni napadaji koji dolaze od strane bošnjačko-muslimanske inteligencije, i u kojima se Andrić ocjenjuje kao protumuslimanski bigot koji je, naglašeno je, detaljno opisivao muslimanska nasilja nad pravoslavnim kršćanima istodobno (tijekom 1942.) kad su četnici vršili veliki pokolj muslimanskoga življa u dolini Drine, a Andrić je za to znao.

Iz vizure hrvatske književnosti, Andrić ne može podnijeti usporedbu s modernističkim prozaistima (od Polića Kamova, Miroslava Krleže do Slobodana Novaka), pa čak ni sa stilski bliskim, politički kontroverznim Pavelićevim doglavnikom Milom Budakom, s kojim kao pisac tradicionalistički oblikovanih regionalnih epopeja i ima dosta sličnosti, koliko god se razlikovali u ideologiji.

U srpskoj je književnosti Andrić često apostrofiran kao ‘Srbin-katolik’, tj. zbog ideoloških razloga, no srpska kritika dvoji koliko je Andrićeva tematika u matici srpske književnosti (nerijetko se Miloš Crnjanski ističe kao najznačajniji srpski pisac 20. stoljeća, a postmodernistički trendovi, od Danila Kiša do Milorada Pavića, isto nisu išli na ruku Andrićevoj reputaciji.

I, naposljetku, bošnjačka kritika drži da je Ivo Andrić pisac slabijega zamaha i dosega od MehmedaMeše Selimovića, koji sve više, u toj optici, poprima status središnjega bošnjačkoga, a i bosanskoga pisca. Ovdašnji književni kritičari smatraju kako je Andrić uvijek više mitolog nego historik Bosne i bosanstva.

Moja reakcija na članak je...
Vau
0
Haha
0
Hagić
0
Hmmm
0
Plač
0
Grrr
0
Molim?
0

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime