U ovoj priči o Sparti odlučio sam objasniti kako to da sam odlučio snimati videa o klubu, djeci, roditeljima i našem radu. To me je uvijek privlačilo jer sam imao toliko toga za ispričati, a i rado bih ta videa i te tekstove pogledao za nekih dvadeset godina.
Tko zna kako će sve izgledati za toliko vremena pa je lijepo imati podsjetnike. Mama Ana koja dovodi svoje dijete u Spartu mi je jednom predložila da počnem snimati videa jer bi svaki put s njom prošao neke interesantne teme. Trebalo me je samo malo ohrabriti jer ići snimati videa u kojima nešto stručno govorite i stavljati ih na portal i YouTube po meni je totalni izlazak iz zone udobnosti i sigurne zone. Kad počneš snimati videa odmah moraš biti spreman da ćeš biti i popljuvan. Jer imaš ljude niskih energija koji samo idu okolo i rugaju se s drugima.
Meni se to učinila odlična ideja i kako sam vjerovao mami Ani koja mi je rekla dati par smjernica kako da krenem, odlučio sam se dati u to. Mislio sam prvo da ću imati dosta tema pa kad sam počeo snimati brzo sam ostao bez tema. A onda mi je mama Ana rekla da pratim video i da ću otkrit što bi mogla biti moja iduća tema.
Najteže mi je bilo snimiti prva tri videa jer sam imao teške pripreme za snimiti video od tri minute. Kasnije sam se opustio pa je sve to izgledalo puno prirodnije. Ako će ti videi pomoći jednom roditelju i djetetu, sav trud se isplatio. Tada sam došao na ideju da spojim video s kolumnama i tako unaprijedim svoje kolumne.
Videa su zahtijevala više posla i puno ozbiljniji pristup, ali su definitivno dali svoj doprinos u razvoju Sparte te su medij u kojem se osjećam opuštenije, budući da mi govorna riječ, leži bolje od pisane.
U svakom slučaju, potakao bih svakoga da se okuša u onome što želi kako se ne bi jednog dana pitao što bi bilo kad bi bilo. A ako ne uspije, što je najgori scenarij, ako mu se i budu rugali, svakog čuda tri dana dosta. Proći će i to, a vama će jedna stavka ostati ispunjena.
