Trenirali smo jako puno djece i dobivali još više upita za dječje rođendane. Kako je puno djece prošlo kroz Sportsku akademiju Sparta i kako smo puno djece u to vrijeme trenirali došlo je do toga da bi nas svaki dan netko pitao kad ćemo početi s organizacijom dječjih rođendana ili bi nas pozvali kao trenere njihove djece.
Nekako jako neugodno bi nam bilo nekog odbiti kad bi nas zvali da nas dijete želi na rođendanu jer znamo i sami koliko nekome znači prvi trener u životu, ali jednostavno iz nekih vrtića je bilo svako drugo, treće dijete u "Sparti" i nije bilo moguće stalno skitati okolo. I tako punac Miro mi jednom predložio da počnemo slaviti rođendane.
Moja Vanja, koja je tada za njega radila, se odlučila aktivirati i stvarno se zauzela oko organizacije dječjih rođendana da je na kraju dala otkaz i zaposlila se u "Sparti". Miro kao naš savjetnik je na neki način to i sugerirao jer je znao da bi Sparta išla na veću razinu, da mi treba Vanja kao desna ruka, a ne kao pola ruke. Miro svjestan snage obitelji u poslu i dobre namjere prema nama, takve uvjete nam je i omogućio. Premda je znao da ostaje bez dobrog radnika jer tko će bolje nešto prezentirati od onog tko u tome odrasta.
I tako meštri su nam bili rekli da će dvorana biti gotova do kraja tjedna i mi pustimo informaciju da smo krenuli s rođendanima.
U roku od par dana dobili smo odmah nekoliko upita, koje smo na žalost morali odbiti jer meštri nisu uspjeli održati dogovoreni rok. Bili smo jako tužni zbog toga. Ionako smo bili u strahu kako će to sve s rođendanima krenuti. Uložili smo jako puno novca kojeg nismo posjedovali, dugoročno smo bili sigurni u to da će roditelji prihvatiti prije naše iskusne trenere da zabavljaju djecu nego sprave koje na većini mjesta ih zabavljaju, ali moralo je krenuti i kratkoročno jer nam je o tome ovisio podstanarski stan nad glavom.
Sa strahom u očima i velikim srcem u grudima svaku stvar u dvorani smo stavili na svoje mjesto. Pod tim mislim da je treneru - animatoru svaki rekvizit s ruke od nerfova, happy facea, laser taga, luka i strijela, puste opreme za razne zabavne igre za najmlađe i štafeta. Tako da je trener cilo vrime okrenut put centra i da mu je svako dijete na oku. I zazvoni mobitel. Drn, drn, drn. "Ovde Ana, je l' gotova ta dvorana više, Sebastian ne želi slaviti nigdje drugdje nego u Sparti."
Eto nakon dugo vremena imamo prvi rođendan u Sparti. Baš je bio poseban osjećaj i to još mali Spartanac koji je dugo u klubu i s čijim smo roditeljima uspostavili već, rekli bismo, prijateljski odnos. Jednostavno nije moglo bolje. I tako, dogovorili mi Bastijev prvi rođendan, a na kraju i drugi te se nadamo se treći. Rođendan je prošao savršeno usprkos svoj našoj tremi.
Program je bio djeci prilagođen, popratni sadržaj odličan, a i roditelji su bili sretni. Najsretniji je bio Sebastian, a iza njega mi jer smo uskoro dobili divne slike koje je uslikala njegova mama, a koje čuvamo i dan danas.
Po jutru se dan poznaje, a po prvom rođendanu mogli smo naslutiti da će to biti divna avantura. I bila je. Štoviše, još traje...
