Premužićeva staza. Velebit. Planina sa stijenama starim milijune godina, s divovskim točilima nastalim djelovanjima vode, leda, vjetra. Sa stablima razderanih gromom, s dubokim ponorima i dvjestotinjak metara dubokim vrtačama. O, kako smo sitni i skromni pred ovom Planinom. I svatko, tko nije teški ignorant, mora osjetiti isto. U surovoj ljepoti opjevanog Velebita, dva dana bez pitke vode i struje, shvatite da sve stvari za kojima trčite i žudite, u planini nemaju ama baš nikakvu vrijednost niti išta znače. Tu se misli sortiraju, tu se najbolje raspoznaje važno od nevažnog, iskvareno od neiskvarenog, laž od iskrenosti. Planina nije nužno prostor slobode. Sloboda je duhovna kategorija. I najmanji prostor može biti prostor slobode, ako jeste slobodan čovjek, ako ste u prijateljskim odnosima sami sa sobom. Planina je lijek protiv bolesnog ega i lažnih predodžbi o vlastitoj veličini, važnosti….Ako niste površni, ako ste iskreni prema sebi i drugima, Premužić staza je idealno mjesto za druženje sa sobom, za gledanje, promatranje, šutnju, vlastito propitivanje. Tek tada shvatite kako je metar suhozida čestitog čovjeka daleko ljepši i vrjedniji od bilo čega.

Ante Premužić na domaku 91. godine života bio je najstariji šumar u Hrvatskoj. Rođen je 11. siječnja 1889. godine u Kobašu (nedaleko Slavonskog Broda).  Inicijator je i realizator niza putova kao što su oni na otocima: Krk, Rab, Mljet, te na području današnjeg Nacionalnog parka Plitvička jezera i najvećeg puta – velebitske transverzale koju je Planinarski savez Hrvatske nazvao “Premužićeva staza.”

Staza je izgrađena u samo četiri godine, od 1930. do 1933., a zbog kvalitete gradnje i uklopljenosti u prirodni okoliš ova staza predstavlja biser graditeljstva pješačkih putova u Hrvatskoj. Premužićeva staza je pješački,planinarski put koji prolazi vršnim dijelovima sjevernog i srednjeg Velebita. Staza je dugačka 57 km, a prvih 16 km prolazi područjem NP Sjeverni Velebit. Uobičajeni smjer kretanja je sa sjevera od Planinarskog doma Zavižan, točnije, od Zavižanske kose, i kapelici sv. Ante. Ide se preko prijevoja Veliki Alana (1412m) do Oštarijskih vrata (927 m). Staza prolazi pokraj nekih vrhova Velebita kao što su: Veliki Zavižan (1676 m), Gromovača (1676 m), Vratarski kuk, Crikvena (1641 m), Goli vrh, Zečjak (1622 m), Visibaba, Šatorina, (1624 m), Budakovo brdo, Bačić kuk (1304 m), Kiza (1214 m) i njome se na najbolji način upoznaje s ljepotama i značajkama Velebita. S planinskih vrhunaca pruža se prekrasan pogled na Jadransko more i otoke Pag, Rab, Goli, Prvić i Krk te na ličko zaleđe s kontinentalne strane.

Iz planinarske kuće Velebit može se posjetiti Veliki Sadikovac 1286 m n/; Ljubičko brdo 1142 m n/v. Isto je smješteno iznad izvora potoka Ljubica (tako je i dobilo ime). U par minuta hoda možete posjetiti obližnju siranu. Velebitski kršni pašnjaci nekoć su bili puni ovaca, koza i buša – ličkog goveda. Danas se tek poneko bavi stočarstvom i proizvodnjom mlijeka i sira. Jedan takav svijetli primjer je i već spomenuta sirana Vegium, koju je otvorila Općina Karlobag u Baškim Oštarijama. Ova se sirana smjestila u srcu ekološki čiste regije, pa su i proizvodi vrhunske i iznimne kvalitete.Lička basa je jednostavno jelo koje fascinira poklonike gastronomije, jer se vraćaju osnovnim jelima prošlosti. Nekoć se radila od mlijeka skromne i otporne krave buše, koja je bila otporna na negostoljubivu ličku prirodu. Njezino kvalitetno mlijeko othranjivalo je generacije. Basa se radi na razne načine u raznim dijelovima Like, a najbolje je – dakako – ona koju rade bake! Ionako se pravi recepti base prenose s koljena na koljeno, iako se zna da se pravi od kravljeg mlijeka i kiselog mlijeka, uz sol i kajmak ili jogurt u modernijim inačicama. Djeca mogu vidjeti i krave koje žive u staji nedaleko sirane. Imaju svog čuvara koji vas srdačno pozdravlja ispred staje i hvali njihovu poslušnost. Tko ne bi bio poslušan, kad uživaju u čistoj prirodi bez industrije! Tu su i predivni konji. Dakle svega dovoljno za jedan divan obiteljski izlet.

Što smo u kratko vrijeme naučili, vidjeli, osjetili družeći se s Velebitom? Evo samo djelić stvari:

  1. Vidjeli smo prave rusomače, ljiljane u prirodnom okruženju, šumske jagode na kojima sam se odgojila, jetrenku, prozorski zvončić, rumenjaču, lavandin procjepak, osmicu, modru sikavicu, čemeriku , čak i orla kako kruži ispod zastrašujuće plavog neba.
    Vidjela sam kako je lijepo biti priroda bez zlokobnog utjecaja čovjeka.
  2. Doznali smo da je Veliki Alan prijevoj preko koga se prije odvijao promet iz Like u Primorje i po tom prijevoju je planinarski dom dobio ime. Dom nema struju ni vodu (tj. ima kišnicu i solarnu energiju), ali je popularan jer ima pristup asfaltnom cestom iz Jablanca. Dom je na samoj granici nacionalnog parka Sjeverni Velebit, nešto kao južni ulaz.
    Kažu, da je nastao nakon što je propao pokušaj šumarije da sagradi žičaru za prijevoz kvalitetnog ličkog drveta sa vrhova Velebita i nepristupačnih šuma. Žičaru su sagradili Englezi. Radila je kratko, pokvarila se i nikada više nije proradila. Još uvijek tamo stoje, kao podsjetnik na propalu ideju bržeg transporta i dobre investicije, stupovi i sajle žičare.
  3. Ako spavate u Planinarskom domu otkrit ćete i Meteorološko uže ( ne znamo bi li se s ovim složio Crometeo ili Vakula, ali je zabavno):

– Kada se njiše – vjetar puše

– Kada je suho – sunčano je

– Kada je smrznuto – hladno je

– Kada je mokro – kiša je

– Kada se nejasno vidi – to je od piva

4. Sve makadamske ceste na Velebitu sagrađene su u razdoblju od jednog i pol stoljeća, od sredine 18. stoljeća do kraja habsburške vladavine, i bile su namijenjene planskom iskorištavanju velebitskih šuma. Radi se o sedam planinskih prometnica koje vode preko glavnih velebitskih prijevoja – Vratnika, Oltara, Alana, Baških Oštarija, Malog Halana i Prezida te uz gornji tok rijeke Zrmanje. Da zna pričati, Velebit bi samo o Majstorskoj cesti mogao ispričati stotinu priča. Bečki dvor zaključio je da im putovanje iz prijestolnice do Zadra, administrativnog središta Dalmacije, koji su netom pripojili od Mletaka, odnosno Napoleona, traje predugo dotadašnjom Dalmatinom preko Gospića i Gračaca. Kako bi se ubrzao poštanski promet i razvila trgovina odlučili su graditi put preko planine, a zahtjevan posao povjerili Josipu KajatanuKnežiću, majoru u njihovoj vojsci i priučenom inženjeru.

Trebalo mu je 11 godina, četiri za planiranje, a onda još sedam gradnje da Obrovac u zadarskom zaleđu preko prijevoja Mali Halan spoji sa Svetim Rokom, odnosno ličkim dijelom Dalmatine. Kako su probijali klisure i kukove, slagali ogromne potporne kamene bokove, projektirali serpentine i računali nagibe – teško je reći, no zadovoljili su čak i današnje zakone o gradnji. Dvije godine trebalo im je za 24 kilometra od Obrovca do najvišeg prijevoja na 1048 metara, a onda još pet godina za preostalih 17 ličkih – jedan centimetar po satu, 488 metara mjesečno, 5,8 kilometara godišnje – sve do 4. listopada 1832., kada je Majstorska cesta puštena u promet kao prva suvremena spojnica južne i sjeverne Hrvatske. Narednih sto godina ovo će biti glavna ruta brojnih kirijaša i diližansi, sa stražarnicama, cestarskim kućama gostionicama i prenoćištima, no u drugih sto vrijeme će sve to vratiti natrag planini. Osim jednog – majstorije Josipa KajetanaKnežića, koja je do danas sačuvala svoj izvorni oblik te je zbog iznimne spomeničke i krajobrazne vrijednosti uvrštena na listu zaštićenih dobara Republike Hrvatske.

Jedna od važnih cesta izgrađenih u prošlosti preko velebitskih prijevoja radi odvijanja trgovinskog prometa između priobalja i unutrašnjosti je i čuvena Terezijana.
Terezijana je izgrađena 1786. g. radi boljeg povezivanja tadašnjeg pukovnijskog središta u Gospiću sa slobodnom lukom Karlobag te kako bi zamijenila postojeću Karolinsku cestu kojom se putovalo sve teže zbog njenih oštrih zavoja i strmih dijelova.
Gradnja ceste povjerena je graničarskom časniku Filipu Vukasoviću, kasnijem znamenitom graditelju Lujzijanske ceste Karlovac – Rijeka.
Terezijana je 2007. g. uvrštena na popis kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Radi upoznavanja što većeg broja posjetitelja o kulturnoj važnosti Terezijane, Javna ustanova Park prirode Velebit uredila je dio Terezijane kao poučnu stazu. Staza je namijenjena isključivo pješacima, a posebno je zanimljiva zbog prostora kojim prolazi gdje se, u samo 3 km koliko je poučna staza duga, dožive oba lica Velebita u njihovoj punoj ljepoti.

  1. U hrvatskoj tradiciji – od davnina Velebit je sveta planina, a na njoj stoluju vile, među njima i posebice istaknuta i poznata: Vila Velebita. Velebit je opjevan od davnine. Kaže da je to snažan div koji spava negdje na planini i da će se probuditi onoga dana kada netko planinu napadne. Pjesma kaže:

” Velebit se zovem –  junak sam ti pravi;
Kamen krunu nosim na ponosnoj glavi.
Da istinu kažem, baš mi dobro nije:
Mene sunce pali, studen vjetar bije;
Sunčana mi žega kosu poharala,
Zelenu mi bradu bura obrijala.
Obraze mi grdi kiša, snijeg i krupa,
Jadransko me more po tabanu lupa.
Iz neba me biju strijele i gromovi:
Noge su mi bose, a goli bokovi.
Nevolja i tuga stisnulo me jato,
Al ja čvrsto stojim; ne bojim se za to!”

Ako niste planinar, učlanite se, ali možete organizirano  (uz profesionalnog vodiča) posjetiti sve navedeno. Premužićeva staza je nadasve edukativna, lijepa i dojmljiva do boli. Djeca će uživo vidjeti čuveni Velebit, vidjeti Nacionalni park i pravila ponašanja u istom, vidjet će raznolikost biljnog svijeta netaknutog od ljudske ruke te što to čovjek s voljom, željom i znanjem može napraviti i kako se voli domovina te čuva kulturna i prirodna baštinu. Imat ćete obiteljsku uspomenu za cijeli život.