Jedan od hit sportova početkom ovog stoljeća bilo je dizanje utega.
Razlog je bio veliki Nikolaj Pešalov, koji je nakon prelaska pod hrvatski stijeg osvojio sedam medalja na najvećim natjecanjima. Tu su dvije olimpijske medalje, jedna svjetska te četiri europske.
Karijeru je završio sada već daleke 2008., a otad je sport ušao u nekakvu anonimnost. Ili bar mi tako mislimo. Iako nismo više osvojili olimpijsku medalju, hrvatsku čast su zadnjih godina uspješno branili braća Amar i Ensar Musić. Popularni Eni ima čak i medalju sa svjetskog prvenstva, a danas plovi trenerskim vodama.
"Trebao sam biti svjetski prvak, ali za jedan kilogram sam izgubio od Iranca"
Porazgovarali smo s ovim 32-godišnjakom na Gripama, za vrijeme jednog dizačkog treninga. Eni živi u Splitu, kondicijski je trener moćnom Antoniju Plazibatu te je izbornik kadetske i juniorske reprezentacije u dizanju utega.
- Po broju medalja sam najuspješniji dizač u povijesti Hrvatske, ne računajući naravno Pešalova. Izdvojio bih brončanu medalju sa Svjetskog prvenstva 2010. godine. Trebao sam biti svjetski prvak, ali za jedan kilogram sam izgubio od Iranca. Ta medalja mi je ipak najdraža od svih. Imam još bronci s europskih prvenstava. Nikada nisam bio zlatni, ali opet se mogu pohvaliti s velikim brojem medalja - kazao nam je na početku razgovora Eni.
Nažalost, morao je prekinuti profesionalnu karijeru.
- Imao sam dosta ozljeda koje su ubrzale kraj karijere. Pokušavao sam se nekoliko puta vratiti, ali kada sam vidio da nije to to, odustao sam i posvetio se trenerskoj karijeri. Završio sam kineziološki fakultet i radim ono što najbolje znam. Najviše radim s borcima. Razvijam im eksplozivnu snagu i brzinu. I ja sam se sam na početku bavio boksom - priča nam.
Prije pet godina je imalo nesuglasicu s tadašnjim vodstvom saveza. Nije bio pozvan u reprezentaciju.
- Ne bih htio otvarati tu temu. Riješili smo nesporazum i danas svi normalno surađujemo. U Dizačkom klubu Split sam trener, radim s Boškom Čavkom, pomažem mu i idemo dalje. Bila mi je želja dizati u svom gradu, ali što je, tu je - skromno će Eni.
Radi s mladim dizačima, a istaknuo je jednog mladog Vukovarca
Upitali smo ga je li dizanje utega danas ima sporedan status na sportskoj mapi.
- Ne bih ga nazvao sporednim sportom. HOO jako pazi na nas. Stvar je u tome što posljednjih par godina nemamo nekih rezultata. Ako ih nemaš, onda nemaš ni prihode. Ali, oni nas stvarno poštuju. Pomažu za svako natjecanje i nemam se na što požaliti - zadovoljan je podrškom saveza.
Upitali smo ga tko je danas najbolji hrvatski dizač.
- Moj brat i dok bude aktivan, bit će tako. Izdvojio bih Gorana Četkovića iz Zagreba i Križana Rajiča iz Splita. Što se tiče juniorske konkurencije, izdvojio bih Vukovarca Nikolu Todorovića, kojeg ja treniram. Ove godine je na Svjetskom juniorskom prvenstvu postigao izvrstan rezultat, gdje je bio četvrti u trzaju i osmi u ukupnom poretku. Na kupu Europske unije je bio najbolji kadet u svojoj konkurenciji. Nadam se da će izrasti u dobrog dizača. Treba tu dosta truda, ali uz rad će on uspjeti - govori nam.
"Danas bi svi htjeli nešto napraviti, a da malo rade"
Njegov posao je voditi djecu na prvenstva, organizirati pripreme. No, nije zadovoljan.
- U Splitu je situacija srednja žalost. Djeca dođu i odu. Danas je došlo tako vrijeme. Mogućnost ovim se imaju baviti. Dosta ljudi ima predrasude prema ovome sportu, što je apsurdno. Djeca već mogu doći na trening s osam godina. Naravno da neće odmah dizati utege, ali radit će tehniku dizanja i razvijati motoričke sposobnosti kroz vježbe. Težine može početi dizati s nekih dvanaest godina. Teško je da će nam roditelji dovesti dijete. Nismo mi to podneblje, pogotovo u Splitu - tužno će Eni.
Problem je po njemu u nespremnosti na odricanje.
- Ja sam otišao prvi put u Bugarsku na pripreme s 14 godina. Danas bi svi htjeli nešto napraviti, a da malo rade. Dizanje utega zahtijeva puno odricanja, truda i znoja. Na kraju, ne možeš biti siguran da ćeš od toga možeš živjeti. Možeš ako si olimpijski pobjednik ili svjetski prvak, ali to je jedan od milijun. Imamo dosta perspektivnih dizača, ali vidjet ćemo dokle će dogurati - jasno će.
Plazibat: "Nikad eksplozivniji, nikad spremniji. Osjećam se ludilo"
Spomenuli smo da radi s borcima. Jedan od njih je Petar Milas, ali i već spomenuti Antonio Plazibat.
- S Plazibatom radim već dvije godine. Tko god prati sport, vidjet će koliko je napredovao. Ja sam njegov kondicijski trener. 90% vježbi koje radimo su iz olimpijskog dizanja. One su najbolje vježbe za razvoj brzine i eksplozivnosti. To je njemu jako puno pomoglo. U te dvije godine je imao tri borbe, koje je završio nokautom. Ne kažem da sam ja najbitniji faktor. Trenira u najboljoj dvorani na svijetu, ali on je jedan veliki radnik i profesionalac. Tvrdim da će biti novi teškaški prvak u Gloryju. To je sigurno - ponosno će.
Nazvali smo i Plazibata, koji je prezadovoljan onime što mu je donio Musić.
- Otkad sam počeo surađivati s Enijem, imao sam tri borbe i sva tri nokauta. Vježbe koje radim s njim za moj sport su nikad bolje. Nikad eksplozivniji, nikad spremniji. Osjećam se ludilo. Mogu samo sve pozitivno reći o tome. Raditi s njim je divota. Dobra je za*ebancija, mogu ga samo pohvaliti. Otvorio mi je oči što se tiče kondicijskih treninga - kazao nam je Plazibat.
