I Dalmacija svoje konje za trku ima! Da, trenutno ih ima, ali pitanje je – hoće li ih biti u budućnosti. Ukoliko niste znali, dalmatinski bušak pasmina je konja karakteristična upravo za područje Dalmacije. I dok ih je nekada bilo mnogo, danas ih ima tek oko 50.
Prvi put dalmatinski bušak se spominje u izvještaju splitskog okruga iz 1822. godine kojeg je sastavio okružni poglavar Enrico Reha. Piše da su narodni konji bijedne rase, mjere dvanaest kvarti, rasplođuju se u krdu, potkivaju se na turski način, slabo se timare i žive većinom na pašnjaku bez zaklona. Konji služe isključivo za prijevoz robe i tereta i eventualno za jahanje, stoga na sebi prilikom rada imaju takozvane samare.
U Izvješću o radu Zemaljske gospodarstvene Uprave Kraljevine Hrvatske i Slavonije za razdoblje 1896.-1905., prof. dr. Oton Frangeš u poglavlju o konjogojstvu piše o malenim konjima visine od 110 cm do 140 cm u grebenu te ih naziva konjima niskog rasta, donosno ponijima.
„Ustrajni, prilagodljivi, poslušni..."
Upravo ovi konji bili su važni za prijevoz grožđa, maslina i žita u primorskim selima, ali i na otocima. U Zelenoj knjizi izvornih pasmina Hrvatske navodi se da je „dalmatinski konj izvrstan pony rijetkih vrlina koje se teško sreću u pasminama drugih zemalja“.
„Dalmatinskog bušaka najčešće se opisuje kao konja suhe, umjereno velike glave, ravnog do konveksnog profila, kratkih ušiju čiji se vrhovi lagano okreću prema unutra kad uši stoje postranice. Oči su male, uvijek tamne, izražajne i živahne. Vrat je umjereno dug i tanak, ravnog do jelenskog oblika, neznatno mišićaviji u pastuha, s blagim prijelazom spojen s trupom. Prsa su uska i umjereno duboka. Greben je srednje izražen i dug. Visina grebena je 130 cm, a dužina trupa 136 cm. Iz navedenog je vidljivo da su duži nego viši, tj. da su pravokutna oblika. Leđa su umjereno duga i blago ulegnuta. Sapni dio nije nadgrađen u odnosu na greben. Visina grebena i križa je otprilike ista. Sapi su umjerene dužine i širine, spuštene, krovaste, obrasle suhim mišićjem.
Noge su pravilna položaja, u ponekih je primjeraka primijećen O-stav. Mišićje je na nogama dobro vidljivo i suho, snažnih tetiva. Zglobovi su također dobro izraženi i suhi. Prosječni obujam cjevanice je 17,5 cm. Kopita su izrazito čvrsta i mala, veličinom slična kopitu magarca. Hod je ispravan, energičan i elastičan. Kas je spor, brzog ritma, a galop im je ugodan. Dlaka dalmatinskog bušaka najčešće je jednobojna i tamna (dorati i vranci), no prisutni su i sivci, alati i kulaši. Većina tamnih i alatih konja ima bijele oznake na nogama i glavi. Karakterno su mirni, ali i prilično temperamentni. U radu su izrazito ustrajni, prilagodljivi, poslušni i spremni udovoljiti vlasniku“, opisali su u znanstvenom stručnom radu Ema Listeš, Nikica Prvanović Babić, Eddy Listeš i Maja Maurić Maljković.
Zaljubljenica u dalmatinskog bušaka
Razgovarali smo s Emom Listeš, veterinarkom, zaljubljenicom u dalmatinskog bušaka i predsjednicom Udruge ljubitelja i uzgajivača dalmatinskog bušaka koja ima za cilj zaštitu i revitalizaciju uzgoja, povećanje broja jedinki, popularizaciju, ali i službeno priznanje pasmine u Republici Hrvatskoj.
„Na fakultetu smo učili autohtone hrvatske pasmine i pročitala sam Zelenu knjigu izvornih pasmina Hrvatske. U jednom dijelu se piše o pasminama koje su nedovoljno poznate ili nisu priznate i tu sam našla tog dalmatinskog bušaka. Inače se bavim jahanjem, imam položene licence, konje obožavam od malih nogu, u konjičkom sportu sam od osnovne škole. Veterinar sam i život su mi životinje. Došla mi je onda ideja da bih ja tu nedovoljno poznatu pasminu mogla malo istražiti pa sam našla rad profesora s Agronomskog fakulteta koji je pronašao desetak konja u Dubrovniku. Otišla sam kod njega, nakon toga sam počela pisati rad. Tako sam tijekom faksa pisala nekoliko radova, DNA analize na konjima radila…“, ispričala nam je o svojim počecima zanimanja za dalmatinskog bušaka Ema Listeš koja je i sama kupila jedan primjerak te pasmine tako da je danas ponosna vlasnica jednog pastuha, kod nje je već pet godina.
Kaže nam da je ovaj konj više kao poni.
„Ukoliko budu priznati, to će zapravo biti jedina hrvatska vrsta ponija. Riječ je u biti o konju velične ponija. Trenutno ih u Hrvatskoj postoji 48, a naša udruga se zalaže za to da oni budu priznati. Inače, udruga surađuje s prof. Antom Ivankovićem i prof. Jelenom Ramljak s Agronomskog fakulteta u Zagrebu, izv. prof. Majom Maurić Maljković i prof. Nikicom Prvanović Babić s Veterinarskog fakulteta u Zagrebu i dr.sc. Eddyem Listešom s HVI Zavoda Split te im se zahvaljujem na trudu koji ulažu kako bi se pasmina priznala i kako bi spriječili njihovo izumiranje“, kazuje nam Ema.
Lijepa je vijest da se u proljeće kobile ždrijebe tako da bi broj ovih konjića trebao prijeći brojku od 50.
„Trebalo bi ih biti do kraja godine 55. Kada gledamo ovaj broj i popise pasmina, oni su jako ugrožena pasmina. Računa se da ako je manje od 50 spolno aktivnih jedinki da je to pitanje – hoće li opstati ili izumrijeti. To je vrlo mali broj, posebno za konje. Primjerice, ako imate kokoši, one svaka dva mjeseca mogu imati piliće, a od jedne kobile godišnje se može dobiti jednog konja. Nadam se da ih ima još, da će se možda još neki vlasnik konja javiti. Napravili smo DNA analizu ovih konja, oni se po genetici razlikuju od svih ostalih pasmina u okolici i zato se trudimo da ih se prizna“, kaže nam sugovornica.
Radi cijeli dan
Kao što im sama riječ kaže, konji pasmine dalmatinski bušak obitavaju u Dalmaciji, a ima ih u sve četiri dalmatinske županije.
„Veliki konji na otocima, na kršu, nisu mogli opstati. Dalmatinski bušak je konj visine do 135 cm u grebenu. Oni su žilavi, tankih nogu, tanke glave, tankog vrata, male žilave životinje koje su puno služile u selima, uz more, na otocima. Bračani su mi rekli da su bili najbolji jer – niti jedu, niti piju. Tako na Braču na Vidovoj gori imate lokvu i kad bi imali velikog konja nastao bi problem – dalmatinski bušak radi cijeli dan, odvedeš ga gore na Vidovu goru, pustiš ga da se napije, spustiš dolje i on nastavi dalje, a veliki konj dođe gore i na povratku je tako umoran i tako žedan da vi ne možete ništa s njim“, objašnjava nam Ema.
Dalmatinski bušak koristio se uglavnom kao tovarni konj, za prijevoz maslina i grožđa. To su konji do 300 kila, a mogli su ponijeti do 150 kila.
„Često su ih križali s magarcima i dobivali mule. One su bile savršena kombinacija jer nisu bile temperamentne kao konji, a nisu bile tvrdoglave kao magarci. Najviše su se kod nas koristile mule, a za mulu dobit je trebalo imat konja i magarca. Dalmatinski bušak je mogao živjeti u jako skromnim uvjetima. Velikom konju treba puno više livada, proplanaka i hrane, a on iz krša izvuče sve ono što mu je dovoljno da izdrži“, kazuje nam dalje Ema, a zatim pojašnjava zbog čega im se smanjio broj.
„Danas je imati konja luksuz i oni su izgubili svoju uporabnu vrijednost. Zato im se jako smanjio broj. Kad netko ima novca i mjesto za držati konja, on će kupiti nekog velikog impozantnog konja. Mi idemo na to da ova pasmina postane turistička atrakcija. Ljudi koji ih imaju koriste ih za rekreativna jahanja i turističke ture. Kod nas ima puno krša i kamenjara, a oni su jako spretni. Po meni je to jako lijepa priča – turist dođe u Dalmaciju i jaše na našem autohtonom konju“, kaže nam sugovornica.
Ema Listeš smatra da bi ova pasmina bila pogodna i za održavanje pašnjaka, kao i za sportske aktivnosti.
„Preko ovih konja su ljudi koji ih imaju ostali povezani sa svojim precima i žele sačuvati tradiciji. Da nije bilo ovih konja bilo bi im puno teže radit i živit. Na ovaj način pokazuju poštovanja prema životinji koja je pomogla njihovim precima da prežive“, pojašnjava nam Ema.
I životni vijek danas im je duži negoli u prošlosti.
„Jako su izdržljivi i jako malo problema imaju, vjerojatno zato što nisu navikli živjeti u idealnim uvjetima, a vjerojatno mogu živjeti do 25-30 godina. Sada ipak ima mogućnosti da ih se drži kako treba, prije nije bila tako dobra veterinarska skrb tako da su vjerojatno živjeli puno kraće, vjerojatno ne bi doživjeli 15 godina“, kaže Ema Listeš.
A kako spriječiti da ne izumru?
„Priznavanje bi jako pomoglo da ne izumru. Ljudi ih drže iz ljubavi, ali kada bi dobivali poticaje od države za njih, onda sigurno ne bi kupovali neke druge pasmine ponija jer bi od našeg ponija mogli dobiti isto što im daje bilo koji drugi poni, a uz to bi dobili i poticaje. Što se tiče izumiranja, na vrlo smo tankoj niti. 50 jedinki je minimum da prežive, trenutno imamo boom, ali sve je jako neizvjesno. Ako ih se ne prizna, ja mislim da će izumrijet“, kaže nam za kraj Ema u nadi da će ova autohtona vrsta ipak i dalje postojati na našim područjima.
