U ponedjeljak je preminuo poznati splitski glazbenik Duško Ivelić (7. veljače 1957. – 16. studenog 2020.). Od njega u se danas oprostili kolege iz Hrvatske glazbene unije Split.
"Duško Ivelić renomirani je splitski glazbenik, klavijaturist i aranžer koji je svojim osebujnim stilom i širokim svjetskim i glazbenim svjetonazorom obogatio glazbenu scenu i neupitno širio vizure van mediteranskih okvira. Već kao srednjoškolac pristupa legendarnoj jazz-rock skupini Split Quintet s kojom osvaja prvu nagradu na festivalu mladih u Subotici, a band kasnije surađuje s renomiranim glazbenicima poput Boška Petrovića, Meri Cetinić i drugih. Kao klavijaturist i aranžer surađuje s mnogobrojnim splitskim sastavima te je član prve postave jazz grupe Black Coffee. Bio je i dugogodišnji član blues grupe Otprilike Ovako, član grupa Tutti Frutti Band, More, Kilimanjaro Band Germany, prateći band Meri Cetinić, itd. Sudjeluje na snimanju prvih albuma grupe Black coffee, albuma "Opusti se i uživaj" grupe Tutti frutti band, albuma "Kvarat" grupe Otprilike ovako te kao aranžer i koproducent na solo albumu Jadrana Zlodre.
Ovih dana se na društvenim mrežama mnogobrojni glazbenici opraštaju od Dule prisjećajući se koncerata na kojima su ga zadivljeno slušali, glazbenog utjecaja koji je na njih ostavio, suradnji s njim i splitske scene osamdesetih i devedesetih na kojoj je jedna od sjajnih zvijezda bila upravo ona Dulina.
Svoja sjećanja na splitskog umjetnika opisuje i Neno Bego.
Ponekad na ovaj planet dođu ljudi koji niti su pripremljeni na njega, niti je planet pripremljen za njih. Jedan od takvih je upravo otišao dalje u svijetove koje samo oni znaju. Tamo davne '74 u crkvi Sv. Josipa došao je Dule na provu gdje smo svirali Savannah Luša, Vladimir Kragić Patak, Cikotić Sabo i ja. Preplavio nas bujicom virtuoznih pasaža na svom Rhodesu i tako se rodila ljubav i Split Quintet, legendarna splitska skupina koja je svirala s renomiranim glazbenicima poput Boška Petrovića, Meri Cetinić i drugima. Uskoro Patak i Sabo odlaze, a zamjenjuju ih Goran Reić i Mladen Baučić. Ovaj period je posebno bitan, jer nas je za cijeli život odredio i stilski i svjetonazorno. Jazz-rock nije bio samo naš stil sviranja već naša filozofija, religija i stil života. Nakon probi nismo odlazili svatko svojoj kući već bi šetali Marjanom ili već negdje drugdje i maštali o budućnosti i koncertima koje ćemo tek odsvirati. Ili bi otišli kod nekoga od nas doma i hranili dušu Milesom Davisom, Mahavishnu Orchestra, Return to Forever ili Weather Report. To su nam bili uzori koje nismo htjeli kopirati već nadići. Bili smo dovoljno mladi, drski i virtuozni.
1978. po sili zakona odlazim u vojsku i gubim Dulu iz vida. Vrijeme je to kad je umjesto mene došao Mladen Duplančić, a umjesto Reića Tom Martin, u toj postavi osvajaju prvo mjesto na festivalu mladih u Subotici što nezasluženo ostaje slabo zapaženo.
'80-tih se Dule i ja ponovo susrećemo u različitim postavama. Svirali smo zajedno ili naizmjenično u grupama Black Coffee s kojima je 1998. nastupio na prvom jazz saboru u Zagrebu u klubu B.P. i Otprilike Ovako s kojima je snimio album „Kvarat“ te sudjelovao na solo albumu njihovog pjevača Jadrana Zlodre. Svirao je i u Kilimanjaro Band Germany. U Tutti Frutti smo svirali na početku, pa je on otišao, a vratio se na albumu „Opusti se i uživaj“ kad sam ja otišao. Svirao je u grupi More, ali ne kad i ja, i tako nam je život vozio taj criss cross, ali ću period od par godina tijekom osamdesetih kad smo u pauzi od projekata naših nekakvih matičnih bendova svirali u triju on, Jadran Dučić Ćićo i ja, pamtiti kao nevjerojatno kreativan dio našeg glazbenog djelovanja gdje smo u radosti stvaranja i muziciranja porazbijali sve svetinje i pravila koja su nas godinama držala stegnutima u okovima profesionalizma. On je bio taj čija je glazbena kreativnost potaknula te izboje glazbenog neposluha i traganja za novim načinima izražavanja. Tu radosnu ludost smo tada nazvali Sol 3 i ona je baš kao i Split Quintet nažalost ostala tonski nezabilježena.
1999. godine u studiju Dražena Šode snima svoj solo album „NU“, zajedno sa sinom Janom Ivelićem na bubnjevima, Goranom Slavičekom - Salkom na basu i Markom Ramljakom na violini, koji će nakon toga postati violinist Gibonnija. Album, nažalost, nikad nije objavljen jer nije našao izdavača.
Surađivao je Duško i s Gibonnijem pri formiranju albuma Mirakul te na obradi pjesme „Tija bi te zaboravit“ za koju je napravio i aranžman s albuma Unca fibre.
2011. se sa svojom pjesmom Penšjunat pojavljuje na Festivalu dalmatinske šansone u Šibeniku. I tu je negdje veliki mag klavijature i modernog jazz-a pokleknuo. Za što ga ne možemo suditi, već mu se diviti koliko je izdržao.
Jer kao što rekoh, ovaj planet ne pripada takvima kao što je bio on, koji do zadnjeg daha žive svoje tonove i razumiju svu ljubav univerzuma koja nam je dana da je njegujemo.
Svijet pripada onima koji ga nisu razumjeli. A nama, s kojima je ponekad dijelio svoju glazbenu radost, puno će nedostajati", stoji u In Memoriamu HGU Split.
