U jednom od prethodnih članaka ovoga niza naglašeno je kako se vrhunac starohrvatskih nastojanja da s istočnojadranske obale zagospodare Jadranskim morem dogodio oko 926. godine.
Tekst se nastavlja nakon oglasa
Prema nekim izvorima upravo je tada neki slavenski vladar s istočne obale Jadrana „Michael Sclavus“ (koji bi mogao biti humski knez Mihajlo Višević ili možda Tomislavov nasljednik hrvatski kralj Mihajlo Krešimir I.) izveo uspješni napad na Sipontski zaljev odnosno Sipont u južnom dijelu poluotoka Gargana, koji je tada bio dio južnotalijanske bizantske teme Longobardije. Tako su nakon nepuna tri stoljeća u svojem nastojanju da ovladaju „pupkom Jadrana“ (od srednjodalmatinskih otoka do poluotoka Gargana) istočnojadranski pomorci ipak uspjeli zauzeti Sipont, što su njihovi prethodnici neuspješno pokušali još davne 642. godine. Navedeni događaj će u kasnijim kronikama postati osnova za nastanak legende o Sueripolu – bajkovitom osnivaču mjesta Peschici i Vico del Gargano u Maloj Dalmaciji.
Prikaz Svetopelekovog legendarnog kraljevstva („Regnum Sclavorum“) i zemljopisni podatci iz „Ljetopisa popa Dukljanina“ prema rekonstrukciji povjesničarke Nade Klaić („Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku“); Dok se jadranski krajevi sa zaleđem od Vinodola do Drača nazivaju Bijelom Hrvatskom i Crvenom Hrvatskom (uključujući današnju Dalmaciju južno od Cetine, Hercegovinu i Crnu Goru), krajevi s druge strane planina se nazivaju Srbijom („Surbia“), a obuhvaćaju Bosnu i Rašku – hrvatski povjesničar D. Mandić je smatrao kako se ova podjela zbila oko 754. godine (desno)!
Naime, jedna srednjovjekovna kronika zvana „Ljetopis popa Dukljanina“ – sastavljena vjerojatno krajem XII. stoljeća na latinskom jeziku u gradu Baru (u današnjoj Crnoj Gori) navodi istočnojadranskog vladara Svetopeleka (kojem se u prijevodu iste kronike na hrvatski jezik „Hrvatskoj kronici“ pridaje ime Budimir), čije ime opet podsjeća na poznatog češkog ranosrednjovjekovnog vladara Svatopluka – velikomoravskog kneza od 870. do 894. godine. Kao što je Svatopluk vladao na području Moravske i susjednih zemalja u razdoblju kada su na tom području djelovala Solunska braća (sv. Ćiril i Metod), tako je i vladavina legendarnog „Svetopeleka“ (Budimira) u „Ljetopisu popa Dukljanina“ obilježena propovijedanjem Konstantina (Ćirila), zahvaljujući kojemu su kralj i njegovo kraljevstvo naposljetku postali kršćanskima.
Srednjovjekovna freska koja prikazuje sv. Ćirila i Metoda s relikvijama sv. Klementa (Rim, XI. st.): prema legendi, Konstantin (mlađi brat) je pronašao ostatke pape Klementa (35.-99.) prilikom boravka među Hazarima (u današnjem Hersonu, Ukrajina): „I nadahnut duha svet[og]a, i izide iz Tesalonike i pojde u Kazariku i onde pripovida viru krstjansku i kršćaše, ki se obraćahu, u ime oca i sina i duha svet[og]a.“ (tekst „Hrvatske kronike“ o Konstantinovu misionarskom djelovanju među Hazarima)
Kako je spomenuto, na vrlo slično ime – „Sueripolo“, nailazimo i u legendi koju su krajem XVII. stoljeća zapisala čak dva južnotalijanska pisca: biskup Pompeo Sarnelli (u djelu „Cronologia de’ vescovi et arcivescovi Sipontini…“ nastalom 1680.) te redovnik Marcello Cavaglieri (u djelu „Il pellegrino al Gargano ragguagliato della possanza beneficante di San Michele…“, također iz 1680. godine). Oba autora navode kako je „Sueripolo“ bio „kapetan Slavena“, odnosno slavenski vođa (vojvoda) koji je u vrijeme cara Otona I. (oko 970. godine) na poluotoku Garganu, nakon što je pobijedio i protjerao Saracene (Arape) za svoje ratnike osnovao dva naselja: Vico del Gargano i Peschici.
Zapis biskupa Pompea Sarnellia u djelu „Cronologia de’ vescovi et arcivescovi Sipontini colle notitie historische di molte notabili cose…“ objavljenom 1680. godine o osnutku naselja Vico del Gargano i Peschici (str. 111,435,438). Na ovaj podatak je upozorio autor Vincenzo Tedeschi u članku „La prima volta quando incontrai Sueripolo“ objavljenom u listu „Pesclizo racconta“ (veljača, 2024.)
Zanimljivo je kako ime Svetopeleka mletački kroničar Dandolo iz XIV. stoljeća zapisuje u obliku „Sueropolis” (što odgovara zapisu južnotalijanskih pisaca: „Sueripolo“), a slično tome i dubrovački kroničar Ludovik Crijević Tuberon (1459.-1527.) početkom XVI. stoljeća nazivajući istoga vladara „Sveropylo“. Pritom Tuberon bilježi neke dodatne podatke o „Sveropylu“ (Svetopeleku) koji nisu izvorno zabilježeni u Ljetopisu popa Dukljanina. Naime, Tuberon u svoje pripovijedanje uključuje Saracene koji su zauzeli poluotok Gargano. Potom tvrdi da je „slavensko kraljevstvo“ na istočnoj obali Jadrana postalo kršćansko u doba „Sveropyla“ i pape Hadrijana III. (884.–885.) te pripovijeda da su kršćanski Slaveni, zahvaljujući nagovoru Dubrovčana, protjerali Saracene (Arape) s Gargana. Međutim, ne navodi točan vremenski okvir, niti da je upravo „Sveropyl“ predvodio taj pohod i osnovao tamošnja naselja, kao što tvrde kasniji kroničari XVII. stoljeća. Na ovaj podatak je upozorio autor Vincenzo Tedeschi u članku „La prima volta quando incontrai Sueripolo“ objavljenom u listu „Pesclizo racconta“ (veljača, 2024.)
Zapis redovnika Marcella Cavaglieria u djelu „Il pellegrino al Gargano ragguagliato della possanza beneficante di San Michele nella sua celeste basilica, dal padre frà Marcello Cauaglieri da Bergomo dell’ordine de’ Predicatori“ objavljenom također 1680. godine o osnutku naselja Vico del Gargano i Peschici (str. 233-234). Na ovaj podatak je upozorio autor Vincenzo Tedeschi u članku „La prima volta quando incontrai Sueripolo“ objavljenom u listu „Pesclizo racconta“ (veljača, 2024.)
Otprilike jedno desetljeće ranije započeta je kronika talijanskog humanista Pandolfa Collenuccia (1444.-1504.) „Compendio delle historie del regno di Napoli“ u kojoj taj pisac navodi kako su oni Slaveni s istočne obale Jadrana, koji su bili kristijanizirani u vrijeme pape Hadrijana II. (867.–872.) dok je njima vladao „Sueropilo“, jedno stoljeće kasnije – godine 963. u vrijeme cara Otona I. (962-973.) i pape Lava VIII. (963.-965.) – preplovili Jadransko more te napali Saracene na Monte Garganu i Sipontskom zaljevu, pobijedili ih i protjerali, a potom se vratili svojim kućama. Potom su i Ugri (Mađari) izveli isti pothvat pobijedivši ostatak Saracena.
Zapis dubrovačkog kroničara Ludovika Crijevića Tuberona (1459.-1527.) o porazu i protjerivanju Saracena (Arapa) s poluotoka Gargana nastao početkom XVI. stoljeća, a koji je objavljen u djelu „Commentariolus L. Cervarii Tuberonis de origine et incremento urbis Rhacusanæ…“ izdanom 1790. godine u Dubrovniku. Na ovaj podatak je upozorio autor Vincenzo Tedeschi u članku „La prima volta quando incontrai Sueripolo“ objavljenom u listu „Pesclizo racconta“ (veljača, 2024.)
Tijekom X. stoljeća povijesni podatci doista bilježe mađarske upade na jug Italije, ali u godinama: 927., 936.-937., 947. – ne i 963. godine! Prema tome, ili je upad Ugra (Mađara) koji je uslijedio odmah nakon opisanog slavenskog pohoda protiv Saracena pogrešno datiran, tj. naveden znatno kasnije nego što se doista dogodio (umjesto u prvu polovicu X. st. datiran je u drugu, oko 963.), ili je pak pisac kronike slavenski pohod na Monte Gargano i Sipontski zaljev datirao pogrešno – umjesto u prvu polovicu X. stoljeća (kada su Mađari doista prodirali sve do juga Italije), u drugu polovicu istoga stoljeća, tj. 963. godinu – kada je vladao Oton I., a papa bio Leon VIII.
Zapis iz kronike s kraja XV. stoljeća „Compendio dell’historia del Regno di Napoli di M. Pandolfo Collenucio da Pesaro…“ talijanskog humanista Pandolfa Collenuccia (1444.-1504.), objavljene 1563. godine u Napulju. Na ovaj podatak je upozorio autor Vincenzo Tedeschi u članku „La prima volta quando incontrai Sueripolo“ objavljenom u listu „Pesclizo racconta“ (veljača, 2024.)
U vezi s tim bitno je istaknuti još dva južnotalijanska izvora: Annales Barenses i Annales Lupi Protospatharii. U Annales Barenses tako se navodi: „Godine 928. Ove godine zauze Mihael, kralj Slavena, grad Sipont u mjesecu srpnju, na dan Svete Felicite, ponedjeljak, indikcije petnaeste“ (Anno 928. Hoc anno comprehendit Michael rex Sclauorum ciuitatem Sipontum mense julio, die sancte Felicitatis, secunda feria, indictione quintadecima), dok se u Annales Lupi Protospatharii spominje isti događaj samo dvije godine ranije: „Godine 926. Indikcije 14. Ove godine zauze Mihael Slaven Sipont u mjesecu srpnju (Anno 926. Indictione 14. Hoc anno comprehendit Michael sclauus Sipontum mense julii). Pritom, povjesničar Churchill uzima 926. kao ispravnu godinu kada se dogodio napad na Sipont.
Usporedni navodi iz dviju srednjovjekovnih talijanskih kronika koji govore o „slavenskom“ kralju Mihaelu, odnosno Mihaelu „Slavenu“ i njegovom osvajanju Siponta početkom X. stoljeća; „Annales Barenses“, izdanje iz 1643. godine djela anonimnog kroničara iz talijanskog grada Barija nastalo u prvoj četvrtini XII. stoljeća; „Annales Lupi Protospatharii“ ili „Chronicon rerum in regno Neapolitano gestarum“ opisuje događaje u južnoj Italiji od 805. to 1102. godine
Prema tim izvorima neki slavenski vladar s istočne obale Jadrana „Michael“ (zahumski knez Mihajlo Višević ili možda hrvatski kralj Mihajlo Krešimir I.) doista je 926. godine izveo uspješni napad na Sipontski zaljev odnosno Sipont u južnom dijelu poluotoka Gargana, koji je tada bio dio južnotalijanske bizantske teme Longobardije. Budući da su upravo godinu potom – 927. Mađari poduzeli prvi od svojih prodora sve do juga Italije, vjerojatnija je mogućnost kako je Pandolfo Collenuccio u XV. stoljeću povijesno zabilježeni slavenski pohod iz 926. pogrešno datirao u 963. godinu. Naposljetku bi se nastanak cjelokupne legende o Sueripolu i njegovim ratnicima koji su na jugu Italije osnovali mjesta Peschici i Vico del Gargano mogao razjasniti na sljedeći način.
Sagene i kondure, brodovi starohrvatskog doba, koje bizantski car Konstantin Porfirogenet sredinom X. stoljeća bilježi u sastavu mornarice dinastije Trpimirovića: sagena je bila duljine 20 m, širine 4 m, visine boka 2,5 m, gaza do 1 m, a kondura duljine do 12‒15 m, širine do 3 m, visine boka 1,5 m, gaza do 0,7 m, te je po svom obliku bila vrlo slična seriliji antičkoj liburnsko-histarskoj brodici iz III.‒II. st. pr. Kr. (maketa sagene, autor: Branimir Burčul)
Izvorne podatke o vladaru Svetopeleku (druga polovica IX. stoljeća) iz Ljetopisa popa Dukljanina (XII. st.) idući kroničari su nadopunjavali ovim redoslijedom. Isprva je Pandolfo Collenuccio krajem XV. st. pogrešno datirao povijesno zabilježeni slavenski pohod s istočne obale Jadrana na grad Sipont i Monte Gargano – umjesto 926. u drugu polovicu X. stoljeća (963.) napominjući kako su ti Slaveni postali kršćani u vrijeme „Sueropila“ i pape Hadrijana II. tj. u drugoj polovici IX. stoljeća. Potom je Ludovik Crijević Tuberon početkom XVI. st. zapisao kao su, zagovorom Dubrovčana, Slaveni s istočne obale Jadrana oslobodili Gargano od Saracena (pritom ne navodeći i grad Sipont!), što se dogodilo u neodređeno vrijeme nakon što je „slavensko kraljevstvo“ na istočnojadranskoj obali postalo kršćansko u doba „Sveropyla“ i pape Hadrijana III. (druga polovica IX. st.).
Prikazi talijanskih i hrvatskih kroničara koji su svojim zapisima tijekom stoljeća sudjelovali u oblikovanju garganske legende o „Sueripolu“: Pandolfo Collenuccio (1444.-1504.), Pompeo Sarnelli (1649.-1724.) i Ludovik Crijević Tuberon (1459.-1527.)
Naposljetku su Pompeo Sarnelli i Marcello Cavaglieri u drugoj polovici XVII. stoljeća zabilježili kako se pohod Slavena s istočne obale Jadrana na zapadnu dogodio u vrijeme cara Otona I. (oko 970. godine) – prema pogrešnom podatku P. Collenuccia, te da je taj prekomorski pothvat bio usmjeren samo prema poluotoku Garganu (ne i Sipontu) – prema navodu L. Crijevića Tuberona. Također su preuzeli ime „Sueripolo“ („Sueropilo“ – Collenucci, „Sveropylo“ – Crijević Tuberon, za vladara Svetopeleka iz IX. st.) jednostavno ga pridavši „kapetanu Slavena“, odnosno slavenskom vođi (vojvodi) koji je navodno u drugoj polovici X. stoljeća na sjevernom dijelu poluotoka Gargana za svoje ratnike osnovao dva naselja: Vico del Gargano i Peschici. Tako je, kombinacijom prethodnih izvora i izmišljanjem novih podataka, krajem XVII. stoljeća ispredana legenda o „Sueripolu“, a od povijesno zabilježenog „slavenskog“ tj. istočnojadranskog zauzimanja Siponta 926./928. na jugu Gargana nastala je sasvim nova (povijesno neutemeljena) priča o „slavenskom“ osnutku mjesta Peschici i Vico del Gargano oko 970. na sjeveru poluotoka Gargana!
Benediktinska opatija Santa Maria di Calena na poluotoku Garganu udaljena je 1,5 kilometara od mjesta Peschici. Smatra je da je nastala 872., dok je prvi poznati dokument koji o njoj govori navedena isprava iz 1023. godine: današnji ostatci drevne građevine: vanjski zidovi, fontana, klaustar i dvije crkve koje se nalaze u južnom dijelu opatije
Potom, kada je uslijed pritiska Osmanlija u zaleđu istočnojadranske obale tijekom XV. i XVI. stoljeća došlo do novih valova prekojadranskih migracija, slavenski doseljenici su doprli do Apulije, Moliza, Abruzza i Marki, gdje su primjerice rođeni i pretci pape Siksta V. (1521.-1590.). Potomak tih doseljenika na području Gargana bio je hrvatski jezikoslovac Jakov Mikalja (Giacomo Micaglia, Micalia), koji se rodio upravo u gradu Peschici (Pještici – kako ga sam naziva) 31. ožujka, 1600. ili 1601. godine. Primjerice, u jednom dokumentu iz 1618. načelnik grada Peschici, Matteo de Boscio, obrazlaže poreznu povlasticu koju je Alfonso I. Aragonski u XV. stoljeću dodijelio tamošnjim slavenskim žiteljima: „Ova zemlja je naseljena više od stotinu godina od strane njih i njihovih prethodnika; izgradili su njezine zidine, stvorili zemlju koja prije nije postojala; oduvijek su bili kraljevski i vjerni Njegovom Veličanstvu“. Također, nakon ovog oprosta od poreza uslijedila je i povlastica Karla V. (1516.-1554.), koju je potom potvrdio Filip II. (1598.-1621.) upravo stoga jer su Slaveni mjesta Peschici bili dovoljno snažni da brane susjedna područja od Osmanlija.
Područje Male Dalmacije u središnjem i južnom dijelu Apeninskog poluotoka s povijesnim tragovima naseljavanja istočnojadranskog hrvatskog stanovništva (općine označene svjetloplavom bojom) od Monte Gargana do Abruzza s današnjim ostatcima četiri moliške općine u kojima se i danas koristi hrvatski jezik (tamnoplava boja) – izvor: it.wikipedia.org; “DELMATIA” tj. DALMACIJA – naziv za područje sjevernog dijela današnjeg Molisa, zapadno od poluotoka Gargana, u lijevom donjem kutu karte “Italia nam tellus Graecia Maior erat…” nastaloj 1595. kartografa Abrahama Orteliusa: “Parergon” (izdanje iz 1624., Antwerpen)
S obzirom na navedenu tisućljetnu slavensku nazočnost u mjestu Peschici i njegovoj okolici – uključujući i Vico del Gargano, a osobito tijekom XVI. i XVII. stoljeća jasno kako je krajem XVII. stoljeća osmišljena legenda koja je pokušala dati odgovor na pitanje odakle i kada su Slaveni pristigli na poluotok Gargano. Pritom je „odgovor“ bio pronađen kombinacijom podataka iz starijih kronika, dok su prevladavanje slavenskog stanovništva na sjeveru poluotoka Gargana i njihov istaknuti društveni položaj doveli do zaključka Pompea Sarnellia i Marcella Cavaglieria kako su upravo Slaveni pod svojim legendarnim vođom Sueripolom, još u drugoj polovici X. stoljeća, bili drevni utemeljitelji tih mjesta – Vico del Gargano i Peschici!
