U svom domu u Starom Gradu na Hvaru u utorak poslijepodne u dobi od 78 godina iznenada je preminuo akademik Tonko Maroević. Jedan od najistaknutijih hrvatskih povjesničara umjetnosti, književnik i prevoditelj ostavio je bogati opus, brojne knjige i studije. Njegovim odlaskom hrvatska kultura gubi jedno od najznačajnijih pera koje je više od pola stoljeća ispisivalo brojne zapažene i nadahnute tekstove o našoj književnosti i umjetnosti.
Akademik Maroević rođen je u Splitu 22. listopada 1941. godine. Studij komparativne književnosti i povijesti umjetnosti završio je 1963. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1976. doktorirao temom "Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas" (objavljeno kao knjiga 2007. pod naslovom "Napisane slike"), a od 1965. do 1970. bio je asistent na Odsjeku za povijest umjetnosti.
Od 1970. do umirovljenja 2011. radio je u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu. Bio je redoviti član HAZU od 2002.
Kao književni kritičar sustavno je pratio suvremeno hrvatsko pjesništvo, a bavio se i starijom hrvatskom književnošću te talijanističkom problematikom; eseje, kritike i prikaze skupio je u više knjiga (Dike ter hvaljenja, 1986.; Zrcalo adrijansko: obilježja hrvatsko-talijanskog jezičnog dijaloga, 1989.; Klik!: trenutačni snimci hrvatskog pjesništva, 1998.; Pohvala pokudi, 1998.; Družba da mi je: domaći književni portreti, 2008.; Skladište mješte sklada, 2010.).
Sastavio je antologije hrvatskog pjesništva 1971.-95. Uskličnici (1996.) i 1996.-2019. Svjetlaci (2019.) te antologije katalonskog pjesništva Bikova koža (1987.) i Riječi za jedan lapidarij (2018.).
Istraživao je suvremenu hrvatsku likovnu umjetnost; objavljivao likovne kritike i rasprave u stručnim časopisima i novinama, pisao predgovore katalozima i grafičkim mapama, prevodio s nekoliko jezika, a izabrane pjesme objavio je 2009. (Drvlje i kamenje). Dobitnik je Nagrade "Vladimir Nazor" za životno djelo 2013. te nagrade Goranov vijenac za pjesnički opus 2018.
