Predsjednik Društva hrvatskih književnika, ogranak Split, Siniša Vuković, posla je priopćenje za javnost u vezi nedavnih zbivanja na otoku Braču, koje prenosimo u cijelosti.
Dragi priatelji,
cijeli svoj život, što profesionalno što hobistički, dosad sam uložio i utrošio u očuvanje baštine mojega zavičaja: kako Dalmacije u cjelini, još i više mojega otoka Brača ponaosob, to jest ponaotok, na kojem sam i odrastao i formirao se.
Nažalost, zadnjih dana moj je ishodišni škoj u medijskom prostoru dospio u prve vijesti: ali ne po dobrome! Pravedno je, novinarski, što je moj Brač dospio u “prime time” s negativnim predznakom, ali je, također, to i vrlo – nepošteno! Pravedno je stoga što su se na Braču ovih dana zaista dogodile svinjarije od kojih se svaki civilizacijski i Bračanin i građanin, pa i seljak, i stidi i gadi; ali, nepošteno je zarad toga što se time u svijet odašilje slika koja nema veze sa stvarnim mojim Bračom, kao i Bračanima što po njemu hodaju, žive ili se na nj s nekog posla vraćaju.
Bračanin je vrijedan i marljiv, radišan i strpljiv… Bračanin je onaj što ustaje prije sunca, budi se dok zvijezde još se nadmeću s mjesečinom, odlazi u ribašćinu s gropinavim rukama veslajuć i mriže potežuć za prehraniti fameju; zapućuje se Bračanin u kamenolom gdje će sa žuljavim dlanovima opet, i opet, i opet… nadjačati i pobijediti kamen; Bračanin pali svjetlo u maranguniji u kojoj će do marende izblanjati daske pa ih po objedu provesti do u telere i grilije, laminat ili puntižele; izjutra najranije nanoge Bračanin kreće u polje podružiti se s maslinama i lozama, odstraniti zaperke ili odsjeći grane viška, uskopati zemlju ili nakopati kupus ili krumpir; hita Bračanin ka blagu vidjeti fali li ovcama i jancima vode, ili izvodi brave i kozliće u pašu, gleda višnje i oskoruše, popravlja gomile koje su “izlegle”, pa laze izgrađuje i ograde pregrađuje da tuđa beštija ne “gre u šćetu”…
E… Da… E, da… I… Sad… I, sad… E, da… pa kako sad da Bračanin udre čejadina…!? Iza škine…? Kukavički…?
Vidjeli smo iz prijašnjih redaka, Bračanin je čovjek radin, vrijedan, tolerantan što je otrpio i da ga se “folklorno” u vicevima časti – škrtim…! Ispravak netočnog navoda: jest da je posrijedi slovo Š, ali riječju “škrtost” svekolika čeljad neznajuć promovira iskonsku i istinsku riječ, Bračanima navlastitu i koherentnu – štedljivost… Hvala vam što to znate i vjerujete, ali eto, iz vicastih i pomodarskih razloga i dalje to režete pa poslužujete… Mi Bračani pobijedili smo i kamen i drvo, i more i glad, pa možemo probaviti i ovu pučku žovijalnu domislicu… Nikada Bračanin ne bi čovjeka udario šakom s leđa…! To mu se, jednostavno ne pristoji! Pa još da upadne u more… Pa još da, poput svake kukavice iz svakoga rječnika, leksikona ili enciklopedije, tako detektirana kukavica pacerski otrči s mjesta “događaja”… Bračanin će, ako mu je do toga, “ko čovik” udrit čeljade šakom u glavu, pravo dalmatinski, istodobno mu dajući priliku da se ovaj obrani, kao i da mu poda šansu da i sam uzvrati… Bračani nisu kukavice! Bračani su pobijedili i kamen i more… Nisu izgorili na suncu, a dižu se prije sunca…
Bračani su i kavaliri… Bračani vole žene…! Ne samo Bračanke… Bračani vole ženske općenito! Pitajte ženske… vidjet ćete… I ne može se dogoditi da ružnim riječima na trajektu dočekaju jednu vrijednu damu i ženu, vrijednu i radišnu, strpljivu i marljivu kao da je i sama Bračanka, pa da je grubim “ričetinama” ogade iz tko zna kojega prizemnog, u svakom slučaju nerazumnog, razloga… Tako ne odgajaju bračke matere, i bračke none. To nije moj Brač! Nisu to one vrijednosti što ih promoviram i na njima inzistiram, evo, već 24. godinu živeći u Splitu: više nego li sam živio na Braču…! (Dobro, ja ustvari nikad s Brača nisam ni otišao, ali sad već govorimo o dimenzijama duhovnim, koje dimenzije u ovom kontekstu baš kao da… dobro…)
Ovo, dakle, viđeno iz crne kronike nije moj Brač, nije uopće Brač, i žalosno je da je šačica primitivaca u mentalnim opancima šalje ružnu sliku koja ne odgovara stvarnosti, već koja, sasvim u skladu s našim falšim pomodarstvom, na jedan vrlo fino prikriven način na pladnju servira pamučno licemjerje i servisira sasvim legalizirano zamagljenu homofobiju.
Ovo nije Brač, i nisu ovo Bračani! Oni ne udaraju s leđa i prostački ne vrijeđaju dame… Ovo je samo dokaz da evolucija vazda traje, da i pred odraslima ima još sasvim dovoljno mjesta za rast: ovo je kulturološki aksiom po kojemu lakše je bosonogom u opanke, nego iz opanaka u cipele…
Post scriptum:
Gospodine Mamiću, ne sekirajte se, onaj idiot što udara sleđa možda je samo – “bio emotivan”… A Vi to razumijete, zar ne?
Janice, oprosti! Nisu to bili Bračani: to su lokalni mamići, mamini sinovi… isti mentalni sklopčići…
Siniša Vuković
Bračanin i Selčanin
Predsjednik Društva hrvatskih književnika, ogranak Split