Subotnje jutro na Makarskoj rivijeri bilo je obilježeno prizorima nalik apokalipsi. Gorjelo je više lokacija između Omiša i Makarske – Pisak, Marušići, Mimice, a brzo je planulo i u Makarskoj. Bura, suha borovina i teška pristupačnost terena omogućili su da se plamen proširi nevjerojatnom brzinom.
U gašenju je sudjelovalo više od dvjesto ljudi, angažirani su kanaderi i air-traktori, evakuirani su turisti, stanovnici i gosti apartmana, a izgorjelo je više kuća, automobila i vegetacija. Dvadesetak osoba zatražilo je pomoć zbog lakših ozljeda i šoka, a jedan je vatrogasac završio s težim opeklinama.
Ubrzo se pojavila sumnja: je li požar podmetnut? Svjedoci spominju osobu na motoru, pronađeni su smotuljci šibica, a dinamika izbijanja požara u razmaku od svega nekoliko minuta na različitim lokacijama snažno upućuje na ljudsku ruku.
Potaknuti tim događajima, razgovarali smo s uglednim splitskim psihijatrom prof. dr. Ivom Urlićem o fenomenu piromanije – rijetkom, ali izrazito opasnom poremećaju koji može imati devastirajuće posljedice.
Piromanija: ovisnost u obliku vatre
"Piromanija spada u poremećaje kontrole poriva, poput kleptomanije ili patološkog kockanja. To su impulsi koji rastu iznutra, bez racionalne kontrole", objašnjava Urlić.
"Kod piromana, ta potreba se vezuje za plamen. Pojedinac osjeća napetost koja raste do neizdrživosti i zatim je mora otpustiti – paljenjem."
Dodaje kako je fascinacija vatrom prirodna: svi osjećamo ugodu u toplini i zajedništvo oko vatre. No, kod piromana ta veza postaje isključiva, opsesivna.
"U jednom trenutku to više nije ugoda, nego prisila. Osoba mora vidjeti vatru, mora gledati kako gori. I tada to više nije stvar izbora, već poremećaja", naglašava psihijatar.
"Kao u orgazmu": Što piroman osjeća dok bukti požar?
"Piromani ne pale kako bi naudili ljudima i šumi, već kako bi gledali vatru. Vatra je njima fascinacija sama po sebi. Taj čin ih ispunjava. Oni su usredotočeni na vatru", govori psihijatar.
Piroman ne osjeća krivnju dok gori šuma i ljudi bježe, naprotiv.
"To je stanje nalik orgazmu. Koncentrirani su isključivo na svoj osjećaj ugode i ne zanima ih što se događa okolo", govori Urlić.
Fenomen u praksi: Piromani se prijavljuju da postanu vatrogasci
"Iz prakse znam za slučaj vatrogasca koji je zapalio suhu travu u polju koja je zahvatila , a zatim dotrčao u postrojbu prije nego što je alarm upaljen. Čudno se ponašao. Tako su ga i otkrili", kaže Urlić.
"Piromani se ponekad javljaju za vatrogasce. Ne zato što žele pomoći, nego zato što žele biti blizu vatre", naglašava psihijatar.
Inače, jedan od najpoznatijih dokumentiranih slučajeva je John Leonard Orr, vatrogasni zapovjednik iz Kalifornije. Tijekom 1980-ih i 90-ih, podmetao je požare koje je potom i gasio. Bio je prvi na mjestu događaja, često i prije dojave.
Orr je na kraju osuđen za desetke požara, uključujući i jedan sa smrtnim posljedicama. Kasnije se otkrilo da je pisao roman o piromanu, gotovo identičan stvarnim požarima koje je sam izazvao. Stručnjaci su kod njega prepoznali opsesivnu fascinaciju vatrom i poremećaj ličnosti s narcističkim i antisocijalnim crtama.
Rijetki, ali prisutni
Koliko je takvih ljudi u Dalmaciji?
"To je iznimno rijedak poremećaj. U mojoj dugogodišnjoj praksi nitko nije došao i rekao: 'Moram paliti.' Obično se otkriju slučajno, najčešće nakon što je šteta već učinjena", kaže Urlić koji je u karijeri vještačio nekoliko piromana. Spominje nam dva slučaja - jedan požar je bio manjeg razmjera, a drugi većeg.
Većina ih funkcionira sasvim uobičajeno u svakodnevici. Imaju poslove, obitelji, poznanike. Nitko ne bi rekao da u sebi nose poriv koji može izazvati katastrofu.
"Ne možemo ih lako prepoznati. Ne nose etikete. Kada poriv naraste, oni se aktiviraju. A do tada su normalni građani."
Psihijatar naglašava da u doba turističke sezone možemo računati na to da postoje inozemni piromani i da ne mora biti riječ o domaćim ljudima.
Krivnja i sram – ali tek poslije
Iako su svjesni što rade, piromani rijetko dolaze na liječenje sami.
"Nikad, zapravo. Kao ni kleptomani", kaže Urlić.
"Osjećaju kajanje, sram, čak i gađenje prema vlastitom činu. Ali sve to dolazi prekasno. Kada je požar već ugašen."
Granična zona psihe: Imaju li piromani traume iz djetinjstva?
Laici često poremećaje povezuju s traumama iz djetinjstva. Pitali smo Urlića jesu li svi piromani odrasli s traumama.
"Piromanija se ne može jednostavno vezati uz druge psihičke bolesti, ali često graniči s antisocijalnim ili graničnim poremećajima ličnosti. Kod mnogih su rani uvjeti života bili nepovoljni – ne nužno traumatični, ali bez emocionalne sigurnosti, bez dovoljno jezika za izražavanje unutarnjeg stanja", govori nam.
"Ako ne možemo imenovati ono što proživljavamo, to ostaje potisnuto, nesvjesno", kaže.
Pitanje svih pitanja - prate li piromani vremensku prognozu?
Večer prije izbijanja velikog požara između Makarske i Omiša prognostičari su najavili snažnu fensku buru. Na društvenim mrežama počelo se spekulirati da piromani sustavno prate prognozu kako bi izazvali što veću štetu.
Koliko uopće traje predumišljaj piromana?
"Nije pravilo da piromani prate vremensku prognozu, ali ako to čine – požar će sigurno imati jači učinak. Teško je govoriti o predumišljaju u klasičnom smislu; oni to nose u sebi. Poriv raste i pada, a u jednom trenutku doseže vrhunac i tada osoba djeluje – kaže dr. Ivo Urlić.
Što je u glavama piromana i zašto toliko uživaju u podmetanju požara?
