PRIČE IZ ČILEA: 4. od 7 nastavaka
Piše: Rade Popadić
Još proteklog ljeta, kada sam prvi put čuo da ću možda otputovati u Santiago, prijatelj i povjesničar Duje Jerković iz Stobreča predložio mi je da se javim čovjeku koji je – ni manje ni više – potomak slavnog Ivana Gundulića. Duje i on već se godinama poznaju putem interneta, pa mi je savjetovao da se upoznamo uživo.
Za vrijeme mog prošlotjednog boravka u Čileu, konačno sam došao do Juana Carlosa Bermeda Mateuccija, 51-godišnjeg pravnika iz Santiaga. Kad sam mu se javio, s radošću je pristao provesti jedno popodne sa mnom i pokazati mi nekoliko znamenitosti svog grada. Ispostavilo se da je riječ o jednostavnom, otvorenom i srdačnom čovjeku – a naše druženje pretvorilo se u jedno od najzanimljivijih iskustava mog boravka u Čileu.
Pueblito Los Dominicos – oaza tradicije u podnožju Anda
Prvo odredište bilo je Pueblito Los Dominicos, malo utočište tradicije i umjetnosti smješteno u podnožju Anda. Nekada zemljište dominikanskog samostana, danas je to živopisno selo obrtnika s kamenim stazama, bijelim kućicama i mirisom drveta i svježe pečene kave. Više od 150 radionica i trgovina nudi rukotvorine od tekstila, bakra, drva, kamena, srebra i čuvenog lapis lazulija – poludragog kamena nebeskoplave boje koji je postao jedan od simbola Čilea.
Ambijent podsjeća na staro selo u srcu grada, gdje svaka ulica i kućica ima svoju priču. Nakon razgledavanja, lako je sjesti u jedan od kafića i uživati u domaćoj čileanskoj kuhinji. Iako su dominikanci odavno otišli, njihov duh mira i zajedništva i dalje lebdi ovim čarobnim mjestom.
Cijene su, očekivano, više nego drugdje – ipak, riječ je o popularnoj turističkoj destinaciji. Nažalost, nismo uspjeli ući u samostan jer je već bilo poslije 15 sati. No, obišli smo sve ostalo, uključujući trgovine s lapis lazulijem, kamenom čarobne plave boje prošarane zlatnim točkicama pirita.
Taj je kamen, doznajem od Juana Carlosa, proglašen nacionalnim kamenom Čilea – draguljem koji spaja prirodu, povijest i umjetnost.
U visine Santiaga – pogled na grad i život na liticama
Nakon obilaska Pueblita, Juan Carlos me odlučio odvesti u najviše naseljene dijelove iznad Santiaga. Kako smo se penjali, klima se mijenjala doslovno pred očima – vegetacija je postajala oskudnija, a arhitektura modernija. Neke kuće doslovno su građene na rubu litica. Na oko 1500 metara nadmorske visine zaustavila nas je rampa – privatni vlasnici onemogućili su prolaz vozilima, pa smo morali odustati od daljnjeg penjanja.
Ipak, put do tamo bio je vrijedan svakog trenutka. S te visine Santiago izgleda kao beskrajno more svjetala i boja, grad koji spaja Ande, tradiciju i moderni život.
Juan Carlos Bermedo Mateucci – potomak Gundulića
Upravo na toj vožnji, dok smo promatrali zalazak sunca nad dolinom, Juan Carlos mi je ispričao svoju životnu priču.
“Moj prapradjed stigao je u Južnu Ameriku krajem 19. stoljeća. Rođen je u Trstu, a njegova majka bila je Maria Gitaldi Gondola – Gundulić. Radi se o staroj obitelji iz Dubrovnika. Posljednji Gundulić krajem 18. stoljeća posvojio je sina svoje sestre, Šiško-Getaldi Gondola.”
“U Hrvatskoj sam bio samo jednom, ali Hrvatska živi u meni”
“U Hrvatskoj sam bio jednom, 2009. godine. Nakon toga sam se oženio i dobio djecu. U kući pričamo čileanski, ali trudim se učiti djecu pokoju hrvatsku riječ – ‘volim te’, ‘kuća’... Moja baka mi je pričala stare dubrovačke priče, i to dobro pamtim. Sada ja djeci čitam knjige.”
Na policama njegova doma u Santiagu nalaze se knjige poput “Dubravke”, “Suze sina razmetnog” i “Dubravka – pastirska igra”.
Juan Carlos s ponosom ističe da mu je upravo baka prva rekla tko je bio Ivan Gundulić i da iz tog nasljeđa crpi ponos i povezanost s Hrvatskom.
Pasko Baburica – zaboravljeni velikan poveznica između Čilea i Hrvatske
Juan Carlos posebno spominje još jedno ime koje mu je baka često spominjala – Paska Baburicu, znamenitog hrvatskog iseljenika i dobrotvora.
“Baka mi je naglasila važnost Paska Baburice, rođenog 1875. na Koločepu. Bio je prijatelj Frana Supila i mog prapradjeda. Počeo je kao trgovački pomoćnik u Iquiqueu, a postao jedan od najuspješnijih poduzetnika u Čileu, poznat kao ‘Kralj salitre’. Kontrolirao je 30% čileanske proizvodnje nitrata 1920-ih.”
Baburica je ulagao u bankarstvo, poljoprivredu, brodarstvo i energetiku, te osnovao velike tvrtke poput Yugoslav Lloyda i Banco Yugoslavo.
Njegove donacije stizale su i u Hrvatsku – obnavljao je dubrovački renesansni zvonik, pomagao infrastrukturu na Koločepu, te financirao brojne kulturne projekte.
“Živio je povučeno u vili iznad Valparaísa, gdje je umro 1941. od tuberkuloze. Njegova ostavština i danas živi kroz muzeje, institute i zaklade u Čileu i Hrvatskoj.”
“Zamalo sam se vratio u Hrvatsku”
Na pitanje je li ikada razmišljao o povratku u domovinu svojih predaka, Juan Carlos iskreno odgovara:
“Zapravo, to se dogodilo 2011. godine i to zamalo. Razlozi su bili političke naravi. Baš kao što su mnogi ljudi doselili u Čile, mnogi su i odselili iz zemlje tada.”
“Navijamo za Hrvatsku, naravno!”
O ljubavi prema sportu govori s osmijehom:
“Naravno da navijamo za Hrvatsku! Divio sam se našim igračima još od 1986., kada sam uživo gledao utakmicu Jugoslavije i Brazila – Brazil je tada primio čak tri gola! Bila je to sjajna generacija s igračima iz Hrvatske. Naravno da pratimo sve nastupe Vatrenih i ponosni smo na njihove uspjehe. Prije nekoliko dana posjetio nas je i Davor Šuker...”
O životu u Čileu danas
Na kraju razgovora, dotaknuli smo se svakodnevnog života i standarda u zemlji.
“Sve je skupo za nas, daleko skuplje nego prije nekoliko godina. Inflacija je učinila svoje…”
A što bi preporučio onima koji planiraju posjetiti Čile?
“Definitivno – ljude! Čileanci su specifični. Dok u Hrvatskoj nema velikih razlika, u Čileu je društvo vrlo diferencirano, i ekonomski i kulturološki. Dođite u Čile, volimo Hrvate! Vidjet ćete koliko je sličnosti između ljudi u Čileu i Hrvatskoj.”
Susret s Juanom Carlosom Bermedom Mateuccijem bio je mnogo više od običnog razgovora. Bio je to susret s čovjekom koji, iako rođen daleko od Hrvatske, u srcu i dalje nosi baštinu slavnih pedaka i duboku povezanost s pradomovinom.
