Danas je Veliki petak – kršćanski spomendan Isusove muke i smrt, koji zajedno s Velikim četvrtkom i Velikom subotom čini Vazmeno trodnevlje.
Na ovaj se dan kršćani diljem svijeta sjećaju Isusove teške i nasilne osude, muke i same smrti. Ovo je jedini dan kada se zabranjuje slaviti sveta misna otajstva. Naime, sveta je misa nekrvna žrtva Isusa Krista, a na taj je dan sam Isus Krist bio žrtvovan na žrtveniku križa i prinio Ocu sama sebe kao otkupninu za mnoge, tj. krvnu žrtvu. Stoga Katolička Crkva taj dan ne slavi misnu žrtvu.
Oltar je bez križa, svijećnjaka, cvijeća i oltarnika što simbolizira kako je s Isusa svučena odjeća, tj. njegovu ogoljenost, ali je to ujedno i znak povučenosti, tišine, žalosti, nesvečanosti i tuge za umrlim Učiteljem.
Diljem svijeta se, obično u prijepodnevnim satima, puk okuplja u crkve, kapelice i druga mjesta kako bi pobožno molio Križni put. U popodnevnim satima, obično u 15 sati kada je Isus izdahnuo na križu, puk se okuplja u crkve na slavljenje obreda Velikog petka: čitanje Svetoga pisma i navještaj muke, poklon i ljubljenje križa te sv. Pričest. Prilikom poklona križu đakon ili svećenik najprije otkiva pokriveno raspelo pjevajući: “Evo drvo križa, na kom’ je Spas svijeta visio!”. Na to narod odgovara: “Dođite, poklonimo se!”
Post i nemrs
Kod katolika, post je obavezan na Veliki petak, za sve osobe od 18 do 60 godina. Također je za sve katolike starije od 14 godina obavezan i nemrs. Nemrs znači da se u danu ne jede meso dok post znači da se osoba jednom u danu najede do sita te još dva puta nešto pojede.
Post i nemrs je obavezan na Veliki petak za sve osobe od 18 do 60 godina. Ne jede se meso, a dopušten je jedan cjeloviti obrok.
U kontinentalnom dijelu Hrvatske najčešće se jede grah, suho voće, kompoti, štrudle od sira te tijesto s orasima i makom. Također se jede i riba. U kontinentalnom dijelu šaran i štuka, a u Istri, Primorju i Dalmaciji morska riba i plodovi mora. U starija vremena Hrvati su postili strože i dulje od mise Večere Gospodnje do Uskrsa na kruhu i vodi. Mnogi vjernici čine tako i danas.
Stariji ljudi nekada su molili 33 Isusove krunice. Pije se čaša crnog vina kao uspomenu na prolivenu Isusovu krv. Na Veliki petak sve je tiho jer se vani ništa ne radi. Posebno se ne radi ništa ako se mora nešto tući npr. čekićem ili bilo što bučno.
Procesije
U Poljicama se navečer prije obreda pjeva Gospin plač. Na Veliki petak u svim Kaštelima održavala se procesija s upaljenim svijećama i nošenjem križa kao simbolom, koji je od simbola muke i trpljenja postao znak spasenja i otkupljenja. U Kaštel Starome je do 1910. bio običaj da se na prozore kuća stavljaju glemoči (veliki puževi) napunjeni uljem s fitiljem koji su postavljani u križ. Na krov crkvice sv. Josipa u Kaštel Starom postavljani su poveći volci, dok su procesiju pratili i ribarski brodovi, na kojima bila upaljene svjetiljke.
Čuvari Kristova groba
Žudije su čuvari Kristova groba u dalmatinskom tradicijskom običaju uprizorenja događaja oko Isusove muke, smrti i uskrsnuća. Mladi sjemeništarac Ante Gluščević iz talijanskog Loreta 1857. donio je taj običaj u svoju župu sv. Ilije u Metkoviću, otkud se proširio dolinom Neretve i kasnije Dalmacijom i Dalmatinskom zagorom.
12 stražara
Ovaj tradicijski običaj raširen je po cijeloj Dalmaciji od kraja 19. stoljeća. S vremenom, svaka je župa iznjedrila svoje običaje tako da se danas ti običaji međusobno razlikuju po svojim specifičnostima. Naziv je grčko-romanskog podrijetla i vjerojatno znači “Židov”. Žudije čine 12 stražara predvođenih zapovjednikom tzv. “judom” kao trinaestim članom. Najčešće su odjeveni u odore rimskih vojnika, a negdje i u odore mornara ili u narodne nošnje. Postoji pravilnik ili scenarij djelovanja žudija u te dane: vrijeme kad izlaze, redoslijed mijenjanja, postupak zamjene, redoslijed u procesiji i to u detalje sa slikovitim skicama i shemama kao pravi vojnički pravilnik. Uprizorenje počinje na Veliki četvrtak kada žudije izlaze pred oltar, gdje stražare izmjenjujući se po četvorica sve do Vazmenog bdijenja. Žudijski običaji završavaju na Veliku subotu kada se pjevaju “Gloria” i “Slava Bogu na visini”. Nakon što se ugase sva svjetla, začuje se jak zvuk i uzvik: “Isus je uskrsnuo”, nakon čega se ponovo pale sva svjetla, žudije padaju na pod i preplašene pobjegnu.
U vrijeme komunizma, u pojedinim mjestima u Dalmaciji, mladići koji su se angažirali kao žudije bili su pod budnim okom tadašnje vlasti i nisu mogli dobiti posao pa su izolirani iz društva. Ponegdje su žudije i ukinute, a običaj je ponovno snažno zaživio u samostalnoj Hrvatskoj.
