POLJUDJELA SERIJA (V.) Poljud između svjetskog priznanja i lokalnih igara: Propala ideja za propale željezne konstrukcije stadiona

Dok se pripremala velika izložba „Stadioni i mit“ u Rimu, na kojoj će kustosi Manuel Orazi, Fabio Salomoni i Moira Valeri, pored svih svjetskih primjera, prikazati i Poljud, u Splitu je gradska vlast namještala natječaj za njegovu rekonstrukciju jer je u terminalnom fizičkom stanju. Jučer, 3. rujna 2025. godine, to se potvrdilo na sjednici Gradskog vijeća. Evo kako je pročelnica za financije Olenka Dadić obrazložila zašto Grad nije pokrenuo ovrhu nad škverom, a što ima izravne veze s vitalnošću našeg, ujedno i svjetskog stadiona:

„Jer je, evo sada imenom i prezimenom, zamjenik gradonačelnika koji je nadležan za financije, gospodin Antonio Kuzmanić, rekao da ne blokiramo račun brodogradilišta, da će sigurno biti kompenzacija na ime radova na poljudskom stadionu jer je planirano da brodogradilište radi neke željezne konstrukcije koje su propale i tako dalje, i da će Grad iznajmiti hale u brodogradilištu putem čega ćemo se mi kompenzirati, pa, kaže, možda ćemo još čak i više dugovati brodogradilištu nego brodogradilište nama.“

Svjetska panorama i splitska zapuštenost

Dakle, dok se pripremalo svjetsko arhitektonsko vrednovanje građevinski krajnje zapuštenog Poljuda, u Splitu se kombiniralo s tvrtkama povezanim s Tomislavom Debeljakom. Tvrtkama koje već više od desetljeća prelijevaju iz šupljega u prazno, koje s građevinom imaju veze koliko prosječna dalmatinska nona s astronomijom, tvrtkama koje ucjenjuju državu pa tako na Širini u Solinu ovih dana gledamo kako nekoliko stranih radnika čereči salonitne cijevi, nakon što smo početak realizacije bitnog prometnog čvora čekali tko zna koliko. Sve zahvaljujući uspješnom prodavanju magle!

U prezentaciji Poljuda na rečenoj izložbi očekivano je izložen uokvireni croquis (brzi crtež od nekoliko linija) karakterističnog pročelja stadiona. Obris stadiona bitan je dio panorame Splita kada se gleda sa sjeverne strane poluotoka. Dva, pojednostavljeno rečeno, segmenta luka: jedan okrenut tjemenom prema gore – Poljud, drugi prema dolje – Marjan. Upravo je senzualno kako školjka korespondira s park-šumom. Senzualnost cjelokupne panorame, subjektivno, a možda i objektivno, najveća je urbanistička vrijednost Poljuda. Lijep je u slici grada, odnosno slika grada lijepa je jer je u njoj Poljud. Istovjetna panorama krasi i ulaz u Hrvatsku komoru arhitekata na adresi Ulica Grada Vukovara 271 u Zagrebu.

Genijalna konstrukcija i hrabri inženjeri

Ono što je nekoliko linija u croquisu, to je u naravi nevjerojatno mudro osmišljena kompleksna školjka tlocrtnih dimenzija 204,5 x 70,8 m. Nosi samu sebe i sve vanjske utjecaje, a to su potres, vjetar, temperatura i dinamičke sile navijača, MERO – konstrukcijom. Radi se o naoko jednostavnoj, ali u svakom smislu kompleksnoj prostornoj rešetki. Jer da nije tako komplicirana, nikada ne bi mogla zadovoljiti kompleksnost grada u kojem prebiva. Da nije tako, nikada ne bi bila u slici svoga grada.

Emeritus Ante Mihanović, profesor na splitskom Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije, ujedno dio tima glavnog projektanta konstrukcije, nažalost preranog preminulog Boženka Jelića, smatra da je baš u Splitu prvi put na svijetu MERO primijenjen na zakrivljeni oblik. Kao u Kunderinom romanu, već više desetljeća stadion promovira neodoljivu lakoću postojanja.

Ovu lakoću je, od primjera s izložbe, možda najprimjerenije usporediti najprije s tajvanskim Kaohsiungom, nacionalnim stadionom kojeg je u arhitektonskom smislu projektirao Toyo Ito. Masivan je i nema mu pomoći! Mogao bi se usporediti i sa stadionom u Bragi, ali avaj! Braga ima jedinu ljepotu stijena slučajno nastalu u iskopu. Ispalo je da se ukopao u brdo i da ima formu (opet) kašete.

Povjerenje koje je nestalo

Uobičajeno je da je projektant konstrukcije zgrade velikih dimenzija tim ljudi u kojem svaki pojedinac, osim značajnog tehničkog znanja, mora imati intuiciju i biti izuzetno hrabar, a samim time i pomalo lud. U splitskom slučaju u projektantskom timu potrefio se veći broj inženjera koje su krasile te osobine. U prvoj fazi to su bile Splićanima dobro poznate face: Boženko Jelić, spomenuti Ante Mihanović i drugi. Osim njih, što je javnosti manje poznato, sudjelovali su i inženjeri iz Željezare Sisak, Želimir Fančišković i Vladimir Krtalić, u kombinaciji s ljudima iz MERO – Würzburga. O njima i komunikaciji s njima bit će riječi u idućoj epizodi. Nakon što je projekt s originalno dvostruko zakrivljenom školjkom kružio po Jugoslaviji u potrazi za primjerenim građevinskim proizvodom, presjekli su Željezara i MERO. Tada je školjka, umjesto dvostruke zakrivljenosti, postala segment valjka, tj. jednostruko zakrivljena opna. Boris Magaš prihvatio je rješenje, pa je, na divljenje tadašnje svjetske profesionalne javnosti, tako i izvedena. Pismo koje mu šalje tadašnji direktor MERO – Würzburga na tu temu spada u najromantičnija pisma koja razmjenjuju dvojica inženjera s velikom razinom testosterona. Pratite, to je tema neke od sljedećih epizoda!

Blago poetično, na početku tehničkog opisa tadašnjeg suhoparnog izvedbenog projekta školjke stoji sljedeće:

„Prema ugovoru između GP Hidroelektra (investitor) i SOUR MK Željezara Sisak (izvođač) od 17. 4. 1978. izvođač je dužan zajedno s firmom MERO – Würzburg izraditi izvedbeni i montažni projekt u dogovorenom opsegu prema ugovoru (i kasnijim zapisnicima) koji se odnose na prostornu čeličnu konstrukciju po sistemu MERO iznad tribina Gradskog stadiona Split. Prostorna čelična konstrukcija projektirana je prema sistemu MERO, a na osnovi podataka dostavljenih od GP „Hidroelektra“ / izvedbeni projekt od „Ivan Lucić Lavčević“ / uz izmjene odobrene od investitora…“

Građevinska industrija više ne postoji

Uz prvenstvo u primjeni MERO-a, na Poljudu se dogodila i prva veća primjena polikarbonata kao pokrova, cca 2 ha. Tek ga je nedavni šijun uspio ponešto rasturiti. Od novijih šteta još se ističe odlamanje dijela krova iznad zapadne tribine, u veljači 2019. godine, uoči utakmice Hajduk – Gorica. Tada je korisnik, za prvu ruku, privezao žicom dva štapa.

Dabome, olakotna okolnost za ovakvu originalnu i spektakularnu realizaciju bila je tadašnja građevinska industrija na zavidnom stupnju razvoja, kakva više ne postoji, te povjerenje sustava u projektante, a onda i povjerenje sustava i projektanata u izvođače. Nažalost, moglo bi se reći da danas više nema ni običnog međusobnog povjerenja, a kamoli građevinske industrije.

Rezultat projektirane konstrukcije je natkriveni značajni dio tribina, sasvim dovoljan za klimatološke uvjete u Dalmaciji. Pojavnost te konstrukcije jest lakoća njezina postojanja i to je njezina neprikosnovena vrijednost. Pored ugovora o projektiranju i izvođenju MERO konstrukcije, koje i danas živuća firma iz prijateljske države Njemačke ima s firmama u Hrvatskoj, vjerojatno samo zahvaljujući našem Poljudu – Bože, Gospe i sveci, koliko vas ima – sačuvajte nas realizacija iz Debeljakovih režija!