Neobična publika okupila se 22. 4. 2026. u dvorani knjižnice Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Uvjerljivo najviše je bilo arhitekata raznih generacija pristiglih s različitih područja, od Dubrovnika do Osijeka, ponešto akademika, nezaobilaznih novinara koji ovog puta nisu došli tek uzeti izjave nego su sa zanimanjem slušali cijelu prezentaciju, zatim dizajner vizualnog identiteta Mediteranskih igara u Splitu Boris Ljubičić, Vladimir Pezo koji je bio predsjednik Izvršnog odbora Univerzijade u Zagrebu, konstrukteri MERO-a i konstrukter Mario Todorić ujedno suradnici na predmetu prezentacije, članovi obitelji arhitekta Borisa Magaša, ali i pokoji Splićanin koji je u Zagrebu bio u prolazu pa je svratio iskoristit ovu do sada neviđenu priliku. Svi su pristigli poslušati i pogledati prezentaciju idejne studije rekonstrukcije Poljuda i njegovog okoliša koju je Grad Split u mandatu stranke Centar naručio od professora emeritusa Nenada Fabijanića i njegove pomno odabrane ekipe.
Tko nije došao – i zašto to puno govori?
Nitko iz Grada Splita i splitskih ustanova, nitko iz Zavoda za prostorno planiranje! Nitko iz Hrvatskog nogometnog kluba Hajduk Split koji s Gradom ima potpisan ugovor o koncesiji Poljuda iz 2008. godine! Jedinstvena prilika bila je najavljena više od petnaest dana ranije, pa se ne može reći da se nije znalo.
Vrijedi se podsjetiti kako su se pojedini splitski političari snebivali da se Fabijanić nije udostojio doći na nedavnu tematsku sjednicu Gradskog vijeća. Ovdje vrijedi istaknuti da su za tu priliku pozivi su bili upućeni svega nekoliko dana ranije i to bez ikakve organizacije putovanja i boravka u Splitu za uzvanike koji su trebali doći iz Zagreba. Što se Hajduka tiče, tamošnje funkcionere ni do sada nije interesiralo što imaju za reći profesionalci koji se ne slažu a priori s time da Hajduku treba novi novcati stadion. Primjerice, na Okruglom stolu na Fakultetu građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu nije bio nitko od znamenitih hajdučkih faca; na forumu Rotary kluba Split na dijelu na kojem su nastupali profesionalci, izuzev članice Uprave i direktorice marketinga Marinke Akrap, nitko; na spomenutoj sjednici GV-a predsjednik uprave Hajduka Ivo Bilić je odverglao svoje, a to je da njima treba novi stadion, i otišao dalje...
Zašto je ovo bila propuštena prilika?
Vrijedi se podsjetiti i na to zašto je ovo bila jedinstvena prilika. Nitko do sada, kako oni iz Centra, tako i oni iz trenutno vladajuće Hrvatske demokratske zajednice nisu tražili Fabijanića da prezentira zainteresiranoj javnosti uslugu završenu i plaćenu ima više od dvije i pol godine. Poziv na spomenutu sjednicu ne može se smatrati molbom da se studija prezentira javnosti jer na sjednici nije bilo mjesta za prezentaciju već je bila zamišljena, i tako se i odvila, kao mjesto gdje političari iz svoje sveobuhvatne ignorancije postavljaju pitanja.
Stvarno stanje Poljuda: zapušteni potencijal
Na samom početku Fabijanić je rekao: “Nastojat ću govoriti o arhitekturi, urbanizmu i uređenju prostora”. Drugim riječima, nastojat će izbjeći govoriti o politici budući da je Poljud prvorazredno političko pitanje. Prvorazredno je političko pitanje jer se radi o javnom (gradskom) skupocjenom vlasništvu koje bi se moglo (bolje) eksploatirati u korist privatnih džepova. Fabijanić je tijekom svoga izlaganja bio principijelan, ali je politička nota bila nevidljivo i nečujno krdo prpošnih slonova natiskanih u malu HAZU-ovu knjižnicu.
Krdo slonova naročito je prisutno bilo u prvom prikazanom kratkom videu - snimci zatečenog stanja. Pješak s kamerom na prsima obilazi podtribinske prostore i zaviruje tamo gdje može zaviriti. Malo gdje može zaviriti jer su ono što su ranije bili piloni slobodni u prostoru sada zgambucini obzidani bloketama, malo-malo pa ima naslaganih škovaca koje treba zaobići, dijelova pokrivenih ternitom koja sprečava pogled na teren, na more, koja brani danje svjetlo… Glavnina prostora je postala utočište za pantagane. Kad se sagleda sav taj potencijal prepušten gnjileži i truleži, postaje (ne)jasnije zašto Hajduku treba novi stadion s komercijalnim kvadratima. Našao se tek poneki prostor koji ima vitalnog zakupca kao što je perač automobila, proizvođač pokućstva, trening za ples oko šipke i slično.
Što studija otkriva: brojke, prostor i mogućnosti
Kratki video koji je kasnije prikazan, a uoči prezentacije je bio objavljen na Youtubeu i odmah dobio mnogobrojne “stručne” ocjene, prikazao je prostorne mogućnosti Poljuda i njegovog neposrednog okoliša. Pokazalo se da prikazani rad upravo i služi tome da se sagleda stvarni kapacitet prostora budući da ga je u zatečenom stanju nemoguće sagledati iz objektivnih razloga – jer bi trebalo odvesti škovace, skinit ternitu, ukloniti pregrade od bloketa.
U tom zatečenom prostoru, pokazalo se u studiji, uz neke originalno zamišljene, ali neizvedene dogradnje, s pravilnim korištenjem koje podrazumijeva oduzimanje evakuacijskih puteva, može se dobiti preko 8.000 m2 sportskih i/ili komercijalnih kvadrata. Za ovaj dio kvadrata Fabijanić je štreberski napravio obračun neto površina, takav obračun kakav se nije mogao vidjeti u famoznoj UHY-ijevoj ekonomskoj studiji. Tu se opet pojavilo krdo slonova – zna li se koliko Hajduku treba komercijalnih kvadrata unutar stadiona, a da ne bude ni previše, ni premalo, tj. da bude taman da je u stanju njima ekonomski opravdano upravljati? Naravno, na ovo pitanje Fabijanić nije mogao dati odgovor, ali nije bio ni pitan. Naime, nije imao taj ulazni parametar kad je bio ugovorio posao, a što je neuobičajeno kod ove vrste ugovaranja usluga.
Vizija šireg prostora: stadion kao dio grada
Spomenutim kvadratima treba prirodati kvadrate u mogućoj zgradi uz parking s južne strane stadiona koje je već Magaš bio predvidio i prikazao u natječajnoj maketi. Ta je zgrada u maketi zarezana u teren tako da naglašava stadionovu siluetu s morske strane, što znači da je svojim volumenom primjerena kontekstu. Da bi se o toj zgradi moglo raspravljati, prvi bi korak bio raspisati javni urbanistički natječaj za urbanistički plan uređenja, obvezu iz važećeg Generalnog urbanističkog plana, pa dobiti desetke rješenja da se vidi kapacitet, odnosno da se pokuša ostvariti prethodno zadane potrebe.
U vrijeme izrade Fabijanićeve studije očigledno nije bilo opcije drugog stadiona ili kampa na Stobreču budući da je Fabijanić sagledavao mogućnosti cjelokupnog obuhvata gradskog projekta i pokušavao u njega udomiti sve što se načelno pretpostavlja da bi trebalo udomiti. Pokazao je i dokazao da se može. Naime, šira situacija pokazuje da se stadion može funkcionalno spojiti sa Špinutom – pratećim sportskim terenima. Osim kampa, poslovnih i ugostiteljskih prostora koji bi mogli komplementirati nogomet, nije zanemaren ni stambeni kvart – Špinutu se afirmiraju pripadajuća lučica i kupalište. Nipošto ne smetaju osnovnom sportu, već ga dopunjuju. Tako prostor ne bi bio tek za nogometne multimilijardere već bi ostao očuvan i poboljšan i za stanovnike.
Split, Maksimir i pitanje vizije
Dabome, nulti korak bi bio napraviti program za taj natječaj. Dio programa morao bi definirati Hajduk – što njemu stvarno treba, ali ne na nivou “Tata, meni treba avion!”, nego program usklađen s UEFA-inim standardima i stvarnim mogućnostima voljenoga kluba. Zainteresirana slušateljica u publici na ovoj temi doživjela je napadaj ljubomore jer je zagrebački Zavod za prostorno uređenje već napravio program za temeljito devastirani i pokradeni Maksimir. Program je preveden na engleski, lektoriran je, dizajniran i eno ga na međumrežju objavljenog kao internacionalni natječaj. Sredinom ljeta ove godine Purgeri će suvislo moći raspravljati o svome budućem stadionu jer će imati na desetke urbanističkih i arhitektonskih rješenja.Dabome, njima nitko neće moći isplanirati pogled na more, već bi valjalo da se toga pogleda nauživaju u gostima, ali ova pomisao slušateljicu nije naročito utješila. U ocjenjivačkom sudu Maksimira je i ovaj Fabijanić kojeg se nerado poziva u Split, a nerado se poziva valjda da ne bi znanjem i informacijama zagadio našu “raspravu”.. U grad u kojem je urbanizam izmišljen, u kojem se rodio Neven Šegvić bez kojega ne bi bilo ni Fabijanića, ni pola toga istoga grada.
Između struke i improvizacije
Uz videa, bilo je više desetaka prikaza raznih detalja na koje uslijed splitski strukturirane rasprave čovjek zaboravi da postoje. Pokazao je Magaševe fotografije ondašnjeg konteksta među kojima je samostan sv. Ante u tada pastoralnom okolišu. Nekoliko suvremenijih panoramskih fotografija dovoljno izdaleka da se zapuštenost ne vidi, ali se vidi koliko je neodoljiv grad sa stadionom ili neodoljiv stadion s gradom s koje god strane da ga pogledaš. Znansveni diskurs tu pada u vodu – stadion je naprosto lijep (ili je grad lijep jer je u njemu stadion), a čim je lijep, onda to znači i da je funkcionalan – pravilo ustanovljeno još u antici.
Pokazao je mogućnost evakuacije prema aktualnim standardima koju je relativno lako zadovoljiti, rješenje odvodnje vode s krova koja je u vrijeme izgradnje bila zapostavljena od priše da se otvore Mediteranske igre, mogućnosti korištenja za “evente”, sve to i još više u postojećoj solidno izvedenoj strukturi koju je jedan dio splitske javnosti osudio na smrt.
Fabijanić je u HAZU-u prikazao svojevrsnu projektnu slutnju, koncept na temelju kojeg bi se mogu napisati konkretni i detaljni posebni konzervatorski uvjeti kao što su, primjerice, očuvanje linija slobodne strane školjke, dodira školjke i betona te dodira tribine i travnjaka; čuvanje vizure iz Ulice 7 Kaštela na travnjak; osiguranje paralelne bogate šetnice koja bi po cijeloj duljini trebala imati pogled na more. Dabome, za konzervatorske uvjete koji su također prijeka potreba netko bi trebao postaviti zahtjev konzervatorima – oni to ne mogu napraviti sami od sebe. Upravo mogućnost ovakvih vizura čine prostor luksuznim, a samim time i komercijalno opravdanim. Naime, suveniri se bolje prodaju kad se ne prodaju po šupama nego s pogledom na more.
Fabijanić je naknadno ispitao mogućnosti ukopavanja terena uz koju dolazi neizbježno uklanjanje atletske staze. Ispitivanje je prikazao kroz jedan tlocrt i dva presjeka. Fizička mogućnost definitivno postoji. Daljnja je politička tema treba li je ukloniti, pa onda osigurati drugi valjani atletski stadion. Ako je treba ukloniti, onda je daljnja arhitektonska tema, tema idejnog projekta, utvrditi kako – s identičnim nagibom ili s izmijenjenim, pa da se tribina maksimalno približi terenu.
Suprotno ranijim špekulacijama i optužbama, Fabijanić očigledno nema projektantske ambicije, ali će biti tu kako rekonstrukcija ne bi završila u krugu početnika u arhitekturi. “Ovo je tema za ‘lavove’ ma gdje bili. Splitu sada treba suvisli konzalting!”
Fabijanićeva prezentacija je bila u rangu Vukasa iz jedne Smojine priče. Vukas je u Londonu „igra za reprezentaciju Evrope i Ingležima da tri gola“. Vukas bi sada trebao svratiti u Dukinu brijačnicu i omar se zakarat s prvin batelanton, pa da njih dva gredu na plac "pucat" jedan drugome po pet elferi da se vidi ko boje puca, tj. da mu batelant reče kako bi tribalo isprojektirat stadion. Ostaje nada da će se u Splitu naći koja brijačnica da profesor Fabijanić pokaže ovaj hvale vrijedan rad.
