Ponukani pričom kako u staroj gradskoj jezgri mogu opstati samo objekti brze prehrane, štandovi s jeftinom kineskom ponudom, restorani sa smrznutom ribom i legalne i ilegalne mjenjačnice, prošetali smo Getom i ušli u par obrtničkih radnji. Moramo priznati da se nekoliko urara, bravara i barbira grčevito odupire modernom trendu 'fastfudizacije'. No, ovog puta smo odlučili napraviti priču o šjor Viktoru Čivljaku, obrtniku umjetniku koji od svoje petnaeste godine izrađuje tradicionalni nakit.
Viktor, Flora i Lorenco ponosno čuvaju svoju obiteljsku tradiciju i ne pada im na pamet prenamijeniti svoju radnju u nešto drugo. Viktor je majstor koji je filigranski zanat naučio od svoga oca. Radio je prvo u Dubrovniku da bi se početkom osamdesetih preselio u Split i otvorio radnju u Bosanskoj ulici.
Na broju 4 spomenute ulice vrijeme je stalo, radnja se s vremenom nije pretjerano mijenjala, a danas kao i nekad iz nje izlaze prava mala umjetnička djela. Šjor Viktor je danas vitalan sedamdesetsedmogodišnjak u sretnom braku sa svojom Florom, ženom koja drži četiri kantuna kuće i tri kantuna radnje. S njima radi i sin Lorenco, nastavljač obiteljske tradicije. Viktor je britak na jeziku i bez imalo okolišanja otvara dušu na naša pitanja.
Što je reći da ste se odlučili otići iz Dubrovnika i radnju otvoriti u Splitu?
- Ne kažu bez razloga da je ovo najlipše misto za živit na svitu. Radio sam 20 godina u Dubrovniku i odlučio doći u Split. Lorenco je lud za Hajdukom, a i ja sam nekad bio. Hajduk, jaka Jugoplastika, Marjan, Palača, Bačvice... što još da kažem?
Bosanska ulica nekad i sad?
- I sada i nekada ulica kucavica staroga dijela grada, rekao bih, uz Dioklecijanovu, najvažnija u gradu. Ako kleknu te dvije ulice i pretvore se u jedan veliki fast food, mislim da je stari Split umro. Nemam ja ništa protiv fast foodova, ali nadam se da razumijete što želim reći.
Kako ste se odlučili za ovaj zanat?
- Nisam se ja odlučio, odabir zanata je došao prirodno. Otac mi je imao četvero braće i svi su bili u istome poslu. Eto, ja sam znanje i talent samo uzeo iz kuće.
Da li se živjeti od izrade nakita?
- Mi živimo skromno, moja Flora vodi financije, ja uživam stvarati nakit, ne gledam na ovo kao na posao, nego kao na poziv. Tako i moga Lorenca učim, on upija znanje, ali još je zelen, mora još učiti. Kad me pitaš kako se živi i tko kupuje, kazat ću ti da su ljudi osiromašili, što duhom, što financijski. Danas muž ili momak ode u Zare i kupi ženi ili curi bon, ona izabere sama komad robe i nakon nekog vremena taj komad robe baci. Nakit i uspomena na dar je vječna, kada ženi pokloniš nešto iz moje butige. Dolaze mi cure s nakitom koje su nosile njihove bake, a kupili im momci u mene. To je već poklon s dušom. Takve me stvari čine strašno ponosnim.
Kupci hvale vašu butigu. Posjećuju li vas često i novinari?
- Ne toliko naši novinari koliko strani. Došao nam je novinar iz Amerike i poklonio ovu knjigu (pokazuje knjigu o obiteljskom poslu na engleskom jeziku), stavio nas u neke časopise, ali mi se sami ne reklamiramo. Dođu u nas i vodiči s gostima, pričaju o našoj tradiciji, uđu kod mene iza, gdje radim, ja gostima napravim nakit ispred njih, a oni snimaju i slikaju. Tko zna koliko je fotografija otišlo u svijet. I zaista, na najpopularnijoj svjetskoj stranici za putnike TripAdvisoru, obitelj Čivljak kupi samo laude posjetitelja i kupaca.
Ima li budućnosti u ovom poslu?
- A gledaj ti si ženi nešto kupova ovdje, ima nešto mlađarije tvoje generacije koja nas je prepoznala. Za kupce se čak ne bojim, ali za ovo treba strpljivost i upornost. Sve ovisi o mome Lorencu.
Flora i ja se jedva čekamo posvetiti unučadi, za sad imamo našega Gabrijela kojega Flora čuva kada kćerka radi. Moj je plan raditi sve manje kad vidim da je Lorenco spreman preuzeti. Na mlađima svijet ostaje. Ja mislim da će ručni rad uvijek naći kupca, samo je problem tko će raditi, mladi danas nemaju strpljenja, sve bi htjeli na silu i brzinu. Ovo je zanat star više od 1.500 godina, nekad je u Prizrenu bilo mnogo zadruga, u svakoj se obučavalo vise od stotinu mladih, a danas niti imaju strpljenje niti volje učiti.
Znači Lorenco neće ovdje otvoriti nekakav objekt brze prehrane kad se vi umirovite?
Svi troje kao iz topa: "Neće!"
