Vrijeme poklada započinje već od blagdana Vodokršća i traje do Čiste srijede tj. do početka Korizme. Najvažnija su zadnja tri dana - nedjelja, ponedjeljak i utorak (Pokladni utorak).
Nekada davno, danas rjeđe, i u Gornjim Poljicima su se održavale Poklade koje su predstavljale vrijeme kada je svatko mogao biti što želi. Maskirane povorke mačkara su obilazile sela i znalo se u koji dan koje selo ide u pohode.
Glavne figure mačkara su bili baba i did koji bi imitirali spolni čin. Mačkare bi obilazile svaku kuću, a ljudi su ih darivali najčešće hranom i pićem, no ukoliko bi im netko zatvorio vrata tu se kuću proklinjalo riječima: Ova kuća kućerina, do godine miretina!
Osim glavnih aktera babe i dida, povorku mačkara još su sačinjavali i pop koji je čitao iz molitvenika te skidao uroke, torbonoša koji je nosio torbu u koju je prikupljao darove te mladoženja i najvragolastiji među njima, đava, koji je radio razne nepodopštine i posipao ljude lugom (pepelom).
U Pridpoklađe, pokladnu nedjelju, spadao je i običaj odiva. Tada bi žene koje su se udale posjećivale svoju majku - to se govorilo da idu u rod - i sa sobom bi vodile najmlađe dijete. Za odive su se spremali mrsni obroci i obavezno frigali uštipci. Ako nevjesta kojim slučajem nije mogla ići u odive, ona bi naknadno odlazila kod svoje majke i taj se pohod nazivao vlastovske poklade.
Zanimljivo je i spominjanje Dida čije opise ne nalazimo u literaturi, no opis se može pronaći kod raznih sugovornika te u nekoliko pisanih radova istraživača (najčešće studenata) koji su intervjuirali starije pripadnike zajednice ili poljičkih sela.
Didi su po opisu bili drugačiji od mačkara pa bi se moglo nagađati kako datiraju još od praslavenskih vremena te da su svojim igrokazom izvodili pastirski magijski obred tjeranja zlih sila i zime od ljudi, stada i ljetine. Moguće je i to da su didi predstavljali duhove predaka, preminule starješine plemena. Prema mojim saznanjima gore navedeni "igrokaz" (magijski ritual) u Poljicima se prestaje održavati početkom 1930. godine. Sugovornici koji su rođeni u periodu od 1921. godine do 1929. godine nejasno se sjećaju dida, dok sugovornici rođeni od 1935. nadalje znaju za običaj, no nisu ga doživjeli.
Gornjipoljički didi ili, kako navode neki studenti u svojim radovima, zvončari nisu isto što i mačkare. Oni su se pojavljivali tek na Pokladni utorak, bili su odjeveni u rute (dronjke), zaogrnuti ovčjom ili kozjom kožom (bekinon) koju bi vezali oko pojasa trajinon - konopcem na kojeg su stavljali jednu do dvije bronze (kravlja zvona), lice su pokrivali rizikon (rezika), maskom izrađenom od kore hrasta, a glavu bi pokrivali vunom. Stariji pripadnici seoske zajednice ili plemena bili su glavna figura i nazivali su se čobani, a rekvizit im je bio pastirski štap.
Didi su se okupljali u popodnevnim satima, trčali su kroz selo praveći zaglušujuću buku bronzama dok su ih čobani pokušavali formirati u jednu skupinu. Tim su igrokazom glumili okupljanje ovaca u jato. Okupljanje bi se događalo na već predviđenom mjestu u selu i to na mjestu na koje prvo padne sjena prilikom zalaska Sunca. Kada bi sve razuzdane pripadnike sakupili u jednu skupinu, i to na način da su ih zbili u krug, ali leđima okrenutim unutar kruga, u skupinu bi se zaletio vuk ili đava koji je bio odjeven u kožu crne ovce, a skupina bi se tada razbježala. Čoban je tada započimao dvoboj s vukom (đavlom) koji bi trajao nekoliko minuta dok vuk ne bi pobjegao. Po završetku ovog igrokaza zapalili bi krnju koji je bio u obliku bremena slame (kasnije se radila figura). Krnja je simbolizirao sva zla i nedaće koje su snašle zajednicu u protekloj godini.
Osim autora istraživačkih radova koji su javno dostupni te sugovornika, korištena je i sljedeća literatura: Don Frane Ivanišević: Poljica - život i običaji, 1906. Omiš i Poljica, 2006.,
