Pjevačica Sara Tićak koja je hrvatsku javnost osvojila hitom "Tamo gdje te nema", bivša je profesionalna sportašica. A kako se iz sporta odlučila posvetiti glazbenim vodama, pročitajte u nastavku.
U trenutku najveće uspavanosti hrvatske estrade, vi ste se pojavili na sceni pjesmom "Tamo gdje te nema". Profesionalno ste se bavili sportom, završili ste ekonomski fakultet, a radili ste i kao fotografkinja. Kad ste odlučili da je glazba ono čemu se želite posvetiti u životu?
Uvijek sve radim sa strašću, tako je bilo sa sportom, s obrazovanjem i s fotografijom. Svemu u životu prilazim na isti način. Nadam se da sam u pravom trenutku uplovila u estradne vode. Glazba je odabrala mene, a ja sam to s velikim zadovoljstvom i radošću prihvatila.
U pjesmi pjevate o bolnom prekidu nakon muškarčeve izdaje. Biste li ikad oprostili nevjeru? Koji je recept, kako vratiti povjerenje nakon takve izdaje? Ima li veza mogućnost opstanka nakon toga?
Pjesma govori o izdaji, ali i o pronalasku neke nove ljubavi, koja otvara nadu u postojanje kvalitetnih međuljudskih odnosa, prave ljubavi i iskrenosti. Nakon nevjere nema više zajedničke budućnosti. Nakon izdaje nema recepta za popravak. Ne vjerujem da se to povjerenje može iznova izgraditi. Ali treba krenuti dalje u životu, ne zapinjati u prošlosti, izvući lekcije koje su bitne iz tog odnosa i s osmijehom gledati u budućnost jer negdje iza ugla čeka nas nešto lijepo.
Inače, kakvi ste u ljubavi? Kakvi vas muškarci najlakše privuku?
Ne volim previše govoriti o sebi, ali uvijek volim biti u društvu zanimljivih i iskrenih ljudi.
Prvi ste put s četiri godine, kao dio Malih Riječana, najmlađe skupine tog zbora, nastupali u koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Koje su vam pjevačke ambicije danas? Koje ste si ciljeve zacrtali?
S četiri godine sigurno nisam ni sanjala da ću snimiti svoj samostalni spot. Život nas uvijek iznenadi. Trebamo se opustiti i prepustiti svemu što nam život donese na put. S puno ljubavi krenula sam u solo karijeru, drago mi je da ljudi već prepoznaju to što radim. Želim da zajedno uživamo u glazbi godinama.
Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije više od 537 milijuna odraslih ljudi boluje od dijabetesa. Opetovano se skreće važnost na otvorenom razgovoru o toj rastućoj bolesti među ljudima. Vi ste bez zadrške progovorili o tome i otkrili da su vam dijagnozu postavili uoči polaska u osnovnu školu. Što ste iz svoje bolesti najviše naučili, a mislite da je korisno podijeliti s ostalima?
Smatram da mi je to dužnost s obzirom na to da sam dijabetičar 26 godina i imam priliku javno se izraziti. Moja bolest, to jest stanje organizma, potaklo me da naučim otvarati drugačije vidike koji su mi pomogli uvelike u životu: ne postoji problem koji je nepremostiv, ne postoji trenutak koji nije važan, razgovor i uvažavanje među ljudima osnovi su pokretači za ljepši i sretniji život. Mislim da je jako važno educirati ljude o kroničnim bolestima jer ima puno neznanja i zabluda iz kojih se rađaju strahovi, predrasude...
Da možete biti bilo koji superjunak ili superjunakinja, koji biste bili i zašto?
Ne maštam o supermoćima, ali Batman mi je drag jer ne ovisi o vanjskim silama nego sve rješava oslanjajući se samo na svoje vještine kad navečer odjene odijelo šišmiša i prestane biti običan čovjek.
Sportom ste se bavili odmalena. Plivanje, tenis, košarka, a ostali ste danas vjerni vožnji biciklom. Je li sport i dalje vaš ispušni ventil? O čemu najviše razmišljate dok vozite bicikl?
Sport je i dalje moj velika antistresna terapija i dio moje svakodnevice. Rado ću odmjeriti snage u tenisu ili odigrati košarkašku utakmicu. Sportski život je najzdraviji život. A dok vozim bicikl, uživam i ne razmišljam apsolutno o ničemu.
Koji vam je najprivlačniji hrvatski sportaš?
Ne bih htjela komentirati ljude po izgledu, ali mogu reći da pratim sportske uspjehe Šime i Mihovila Fantele, naše zlatne olimpijce u jedriličarstvu. Kad sam bila mlađa, voljela sam igru Andyja Roddicka, a s Goranom Ivaniševićem proživljavala sam sve njegove uspone i padove na teniskom terenu.
