U najnovijoj produkciji Hrvatskog doma Split, plesna predstava Petar Pan donosi publici čaroliju koja već više od stoljeća hrani dječju maštu. Inspiriran bezvremenskim romanom J. M. Barrieja, hvaljeni koreograf i redatelj Remus Dimache stvara scenski svijet u kojem radoznalost, hrabrost i prijateljstvo dobivaju novu, razigranu koreografsku formu. Uz plesače Plesnog studija Dimache Split ova se bajka pretvara u dinamičnu plesnu pustolovinu: od leta prema Nigdjezemskoj do obračuna sa strašnim Kapetanom Kukom. Predstava se oslanja na antologijsku glazbu akademika Bruna Bjelinskog (1909.–1992.), jednog od najznačajnijih hrvatskih skladatelja 20. stoljeća. Bjelinski, autor čiji su postulati vedrina i maštovitost, u svom je baletu Petar Pan (1966.), nastalom na otoku Silbi, stvorio fantastičan svijet koji kombinira stilsku jasnoću i iskričavu energiju dostojnu bajke. U izvedbi je korištena snimka Simfonijskog orkestra HRT-a, pod dirigentskim vodstvom Alana Bjelinskog.
Dimacheova vizija Barriejeve priče dodatno je oblikovana zajedničkim radom širokog kreativnog tima: Sanja Bikić potpisuje asistenciju koreografije, dok je scenografija rezultat suradnje Plesnog studija Dimache Split i Škole za dizajn, grafiku i održivu gradnju – Split pod vodstvom prof. Jurja Krstinića. Kostime i rekvizite kreira Plesni studio Dimache Split, a vizualni identitet zaokružuju Igor Gulam (svjetlo), Ranko Smoljan (ton), Mia Pocrnjić (šminka) te video produkcija Villema Miličevića. Produkciju potpisuje Hrvatski dom Split.
Djelo počinje epski – igrom svjetla i sjene, bljeskovima zvijezda i tame, naratorima koji pripovijedaju priču – iz koje rastu sve pustolovine. Videoprojekcije podsjećaju na čarobni let noćnim nebom i pozivaju na pustolovinu. Naracija otkriva točno onoliko koliko je dovoljno, da je Petar djevojčici Wendy poklonio medaljon i poveo nju i njezinu braću na put u Nigdjezemsku. Plesači u glavnim ulogama vrlo su marljivo prionuli na karakterizaciju pokretom, ali i izrazom lica. Njihova je vještina neupitna i vrlo zrela s obzirom na dob, a Dimacheov je pečat jasan – kao i uvijek, čarolija pokreta biva pripovjedač. Naratori već u uvodu ističu najljepšu pouku priče: „Sačuvajte uvijek malo te vilinske prašine u sebi – život će vam biti i lakši i ljepši.“
Dimacheova koreografska interpretacija oslanja se na gotovo filmsku, sanjivu glazbu Bruna Bjelinskog, čiju baznu melodiju nose gudači, dok puhači stvaraju duh istraživanja i neizbježne pustolovine. Upravo zahvaljujući toj glazbenoj pripovijesti na scenu lagano klizi Zvončica: uz mističan upliv harfe pokreće radnju i izrasta u ključnu figuru čije intervencije često donose prevagu u sukobima dobra i zla. Posebnu čar daju i male vile — preslatke, svjetlucave, koreografski uredne – koje postaju simbol čistog dječjeg svijeta mašte.
Petar Pan dobiva najakrobatskije, najslobodnije dionice, koreografiju koja savršeno odražava njegov vječni otpor odrastanju. Wendy i njezina braća, u igri imitacije Petrova i vilinskog pokreta, postupno shvaćaju duh neopterećenosti i slobode u koju ih Petar povodi na putu prema Nigdjezemskoj. No taj put nije bez opasnosti: glazba naglo poprima dramatičniji, tvrđi karakter kada na scenu stupaju Kapetan Kuka i njegovi pirati, obilježeni limenim puhačima i ritmom koji nosi tenziju. Pirati su šarmantno prgavi, precizno usklađeni, a posebnu dozu humora unosi Krokodil – groteskan i simpatičan u isto vrijeme. Solo Kapetana Kuke upečatljiv je, dramaturški jak, u potpunosti dostojan glavnog antagonista.
Kontrast toj prijetnji donosi nastup Indijanaca predvođenih Tigrastim Ljiljanom, čiji je pokret organskiji, obredniji, naglašen ritmom i plesom oko vatre. Netrpeljivost između Petra Pana i Kapetana Kuke kulminira plesnim dvobojem naglašenim udaraljkama, da bi u konačnom okršaju ansambl pokazao visoku razinu uvježbanosti i disciplinirane energije. Bitka je kolektivna, žustra i scenski vrlo čitka: mladi plesači razumiju ne samo pokret, nego i dramaturški naboj priče.
I baš kada prijetnja izgleda najopasnije, završnica donosi vrhunski duhovit zaokret. Kuka i Krokodil odvode sukob u more živahne, gotovo karnevalske glazbe koja pomiče predstavu prema latino–ritmovima i čistoj razigranosti. Publika se lako može zateći u vedrom, plesnom raspoloženju, i s misli o tome koliko je dragocjeno imati grad u kojem odrastaju ovako umjetnički senzibilna djeca — u rukama pedagoga koji znaju kako maštu pretvoriti u scensku čaroliju.
