Zamolila me nedavno prijateljica da napišem kolumnu o peršinu, iliti petrusimulu, glavnom začinu u Hrvata. I ja stanem. Jer peršin nije samo biljka. Peršin je iskustvo. Odgoj. Karakterna vježba. Meni se on oduvijek javlja u dvije slike.
Prva je ona vrtna: drama queen među biljkama. Peršin koji niče tamo gdje se njemu hoće. Ne tamo gdje sam ga ja s ljubavlju posijala, u rahli, humusni ležaj, zalijevala, pažljivo prskala površinu, tepala mu i obećavala budućnost. Ne. On će niknuti uz zid, u pukotini, kraj špine, tamo gdje ga nitko nije zvao. I onda te gleda, onako zelen i prkosan, kao da kaže: “Nisi ti meni gazdarica.”
Misteriozni narod
Druga slika je križaljka. Uvijek ista stvar. Pitanje: drugo ime za peršin. I odgovor: Ak! E sad… gdje taj narod živi koji peršin zove ak, ja stvarno ne znam. Zamišljam ih negdje u planinama, izolirane od ostatka svijeta, kako viču: “Daj mi malo aka za juhu!” i nikome to nije čudno.
A imam i treću sliku, onu iz djetinjstva, koja me baš potresla. Gošća za stolom. Juha. Pire krumpir. I ona – odbija oboje. Razlog? Peršin. Pojela je samo meso. O, Bože. Bila sam iskreno sablažnjena. U mojoj glavi to je tada bilo ravno priznanju zločina.
Kako netko može ne voljeti peršin? Dobro, znam ja da ljudi s njim znaju pretjerati. Znam da može uništiti jelo ako se posipa kao da je salata, a ne začin. Peršin traži mjeru, ruku i iskustvo. Isto kao i ljudi. I isto kao i vrtlari. Dok mu nisam savladala ćud, ni ja se nisam osjećala dobro – ni u kuhinji, ni u vrtu.
Muško-žensko povrće
Ali ipak, najluđe što sam ikad pročitala o peršinu nije ni vrt, ni križaljka, ni ta žena bez pirea. Najluđe je ovo: peršin je muško-žensko povrće. Ako ga jede muškarac – jača muškost. Ako ga jede žena – čisti maternicu.
Kako, ne zna se. Zašto, ne pita se. Istina je, jer je to rekla neka teta s placa. A znamo svi da teta s placa zna sve: i kakva će bit zima, i kad će kiša, i šta peršin radi našim organima dok mi mislimo da samo kuhamo ručak.
Peršin, ukratko, radi sve. Osim što se ponaša.
I čini mi se da su ljudi s vremenom ipak nešto naučili. Shvatili su da se s peršinom može pretjerati i da jelo od toga ne postaje bolje, nego zbunjeno. Pa su ga počeli sjeckati sitno, često zajedno s češnjakom, i stavljati sa strane. U malu zdjelu. Male zdjele su i izmišljene zbog tog dvojca. Po sistemu: uzmi sam koliko želiš – ako uopće želiš. Jer realno, ima jela, poput pečene ribe, kojima ne treba ništa osim dobrog maslinovog ulja. Ja ne želim ništa drugo.
Kad procvjeta...
Ali u gulašu… e, u gulašu ga želim. Samo ne na samom kraju. Jer tada ne oplemenjuje jelo, nego mi šeta po zubima, javlja se gdje mu nije mjesto i opet pokazuje onu svoju staru ćud. Drama queen, šta ćeš.
I na kraju, da ne zaboravim. Kad peršin procvjeta, postaje biljka zaštitnica. Umjesto na vašim kupusima, one “predivne” crvene stjenice borave i po cijele dane vode ljubav na njegovim štitastim cvatovima. E sad, hoćete li ih humano odstraniti, iz straha da se ne spuste malo niže prema glavama kupusa (a neće, jer vole gledati s visoka), ili im samo držati svijeću i slikavati ih – to vi odlučite.
