Bebe od rođenja otkrivaju svijet, ali ono istinsko otkrivanje i upoznavanje dolazi s puzanjem. Tada su nezaustavljivi. Sve moraju vidjeti/dodirnuti/polizati/prožvakati. Nakon toga dolazi faza kada se penju uz namještaj i na namještaj, a tu fazu zovem “Pazi past ćeš” faza.

Zašto uopće baš to kažemo? Jedan razlog je zato što onaj roditeljski instinkt u nama želi zaštititi to malo biće od pada, ozljede, neugodne situacije Drugi razlog je zato što su i nama to govorili i to je ostalo u nama, to je naučeni obrazac ponašanja.

Koliko je dobro to djeci govoriti? Zapravo, ni najmanje.

Ja sam isto bila “Pazi past ćeš” roditelj. Samo Bog zna koliko sam to puta izgovorila kada je Sebastian krenuo istraživati svijet. On mi je bio prvo dijete i vodila sam se onim da roditelj zna što je najbolje i da ti to sve nekako instinktivno dođe. Sada bih lupila nogom u dupe tu 26-godišnju Anu i rekla joj da ode na koju radionicu, pročita koju knjigu i posluša koje predavanje. Istina, roditeljstvo i odgoj je puno više od radionica, knjiga i predavanja; svako dijete je priča za sebe i što “pali” kod jednog, ne pali kod drugoga… Ali zbog dobrobiti svoje djece ne bismo se smjeli oslanjati samo na svoje instinkte. Ja sam primijetila da nešto krivo radim kada je Sebastian imao 3 godine. Primijetila sam da mu je samopouzdanje poprilično nikakvo. Sve se bojao sam napraviti, ako je nešto nepoznato neće niti pokušati, u parku se nije htio penjati na penjalice zbog straha da neće uspjeti. U razgovoru s prijateljima, obitelji i poznanicima bih to znala spomenuti, jer naravno svi uspoređujemo svoje dijete s drugom djecom, ali svi oni bi mi rekli:”Ma ajde, pa on je samo takvo dijete!”

Ja nisam prihvaćala to “da je on takvo dijete” jer sam ja puno toga propustila u životu zbog niskog samopouzdanja i nisam htjela da se to i njemu dogodi. Počela sam istraživati. Prvo predavanje na koje sam otišla je bilo dr. Ranka Rajovića. Ono što mogu reći za njega je da je čovjek genijalac, a njegovo predavanje mi je otvorilo oči. Tada sam prvi put shvatila koliko zapravo tim zaštitničkim “Pazi, past ćeš!” štetimo djetetovom samopouzdanju, ali i ograničavamo razvoj djetetovog mozga.

Kada mi djetetu kažemo “Pazi, past ćeš!” šaljemo mu poruku da nije dovoljno dobro/spretno/sposobno. Dijete nam vjeruje jer ipak smo mi odrasli i mi znamo. Ali znamo li stvarno? Ja mislim da ne znamo. Zašto mislimo da će dijete pasti kada ide samo niz stepenice prvi put? Možda nas iznenadi i odradi to odlično, ali mi ne dozvoljavamo da nas iznenadi, glumimo vidovnjake i vičemo “Pazi, past ćeš!” Uostalom, što ima veze i da padne? Može samo naučiti kako to nije pravi način kojim je pokušalo pa će drugi put pokušati drugačije. Naravno da nećete dijete pustiti da padne niz stepenice, jer realna opasnost postoji. Budite uz dijete i bodrite ga, pokažite mu da vjerujete da to može i neka misli kako ste tu da mu budete podrška (iako ste kraj njega kako biste umanjili/izbjegli moguću ozljedu ako stvarno padne).

Druga stvar na koju to naše “Pazi, past ćeš!” utječe je da djeca ne nauče misliti svojim glavicama, ne razvijaju mozak. Ako se beba ide spustiti sa kauča okrenuta glavom dolje nemojte potrčati, uhvatiti je i vikati “Pazi, past ćeš!” Pustite je da sama vidi kako može pasti i da sama nauči da je sigurnije okrenuti guzu i tako se spuštati. Djecu moramo učiti da misle od prvih dana jer je onda lakše i nama i njima kasnije.

Rečenica koja mi se usjekla u pamćenje na predavanju dr. Rajovića je da moramo djecu naučiti misliti iz jednog jednostavnog razloga – odgajamo ih za zanimanja koja sada još ne postoje i kako da budu dobri u njima ako ih nismo naučili misliti.

Pokušajte umjesto “Pazi, past ćeš!” reći “Polako” ili “Oprezno” i budite uz dijete prvih par puta kada radi to nešto što je potencijalno opasno, ali nemojte ograničavati dijete; dajte mu slobodu i naučite djecu misliti. Naučite ih da je u redu i griješiti i pasti, naučite ih da zbog pada ne smiju odustati već ustati i pokušati ponovno. Definitivno nije lako promijeniti naučene obrasce ponašanja, ali uz malo truda stvarno se može. Razmišljajte kako mijenjanjem svojih “krivo” naučenih obrazaca, svoju djecu učite ispravnim obrascima koje će oni prenosti na iduće generacije. Ja sam uspjela promijeniti se. Nije bilo jednostavno, ali s vremenom sam sve manje govorila “Pazi, past ćeš” i sve više “Polako, budi oprezan”. Sada, s Eli, to primjenjujem od prvoga dana. Trud se uvijek isplati. Vjerujte mi.

Posjetite:

 



1 KOMENTAR

  1. Dijete treba poticati da sve proba a ne mu braniti. Moj sin tamo u dobi od oko 3 godine volio je brati cvijece za mamu pa je na balkonu napravio vise stete neg sve ostalo. Ali smo nakon par dana isli na selo i opet on juri po dvoristu i bere mami cvijece, a ja mu pokazem na koprivu i kazem da mama to voli, naivno je zgrabio i vrisak, ali vise nije brao cvijece i sa oprezom je dodirivao svaku biljku. Pokusao sam mu objasniti da se ta biljka branila jer ju je on htio otkinuti, a na ostalima sam mu pokazao sok i rekao mu da su to suze zato sto ih je otkinuo, izgleda da je shvatio poruku.

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime