Proslavljeni hrvatski tenisač Goran Ivanišević u razgovoru za Hrvatski radio u emisiji Sportski vremeplov osvrnuo se na svoju karijeru te na velike trenutke radosti kad je napokon osvojio Wimbledon 2001. godine.
- Popeo sam se u ložu, proslavio s ocem, trenerom i cijelom ekipom. Tek kasnije shvatiš što si napravio. U tom trenutku Split je stao sa životom. Onakav doček samo Split može napraviti. Gledaš snimke, brodovi, auti, motori, svi trube. Vrijedilo je čekati. Mogao sam osvojiti više naslova, isto tako mogao sam ne osvojiti niti jedan. Ali ovaj će se pamtiti i sljedećih 20 godina. Sport je okrutna stvar. Najgluplja izjava je da je važno sudjelovati. Nije bitno sudjelovati, već je važno pobijediti i zato se igra, rekao je Ivanišević u programu Hrvatskog radija.
O tome koliko mu je značio ranking s obzirom na to da je bio drugi tenisač na svijetu...
- Naravno da znači. Imao sam priliku biti prvi, ali sam prokockao u četvrtfinalnom meču s Musterom na Australian Openu kad su zbog vrućine zatvorili krov, na što sam poludio. Bilo bi mi draže da sam bio prvi tenisač svijeta jer to ostaje zauvijek zapisano, no spasio me naslov na Wimbledonu. Zahvalio sam im se na pozivnici za sudjelovanje na turniru jer su me pogurali. Da nije bilo njih nikad ne bih završio u Newportu. Jedino turistički.
Glavni stadion u Umagu, najstarijeg hrvatskog ATP turnira, od 2016. godine zove se po Goranu Ivaniševiću.
- To mi znači jako puno. Igrao sam to prvo izdanje, međutim, ne mogu reći da sam tih godina bio vezan za Umag. Žao mi je što nisam više puta igrao u Umagu. Nije mi se uklapao u raspored, barem sam tako tada mislio. Ali imati svoj stadion je velika čast. To je velika gesta. On će ondje ostati sve dok ga netko ne sruši, kazao je.
"Za ulazak u Kuću slavnih prvi je saznao taksist"
U srpnju 2021. Goran je postao članom teniske Kuće slavnih...
- Za to sam saznao tijekom vožnje u taksiju. Tako da je za Kuću slavnih prvi saznao taksist, a tek onda moja žena. Bilo je teško čuvati tu tajnu. Na govoru sam radio godinu dana, a onda sam ga u Newportu finalnu verziju promijenio pet-šest puta. Bila je velika trema, ali i veliki ponos. Sve je bilo lakše kad sam stao na binu, govori.
O najtežim i najljepšim trenucima u karijeri, te što bi promijenio...
- Dosta toga bih mijenjao, ali ne znam bi li onda bile iste emocije. Bilo je puno lijepih trenutaka, ali period između 1998. i 2000., su najteži trenuci u karijeri. Jer najteže je kad te ljudi žale. Bolje je da vrijeđaju jer znaš da su ljubomorni, a kad te žale je najbolje da se sam pokopaš. Skupio sam snage, nisam odustao i dogodilo se najljepši mogući trenutak, rekao je Ivanišević.
Cijelu emisiju Sportski vremeplov s Goranom Ivaniševićem možete poslušati OVDJE.
