Na današnji dan 1953. godine rodio se Ivica Šurjak
Postoje veliki igrači koji su davali legendarne golove, osvajali titule i kupove, igrali mitske europske oglede, bili dio velikih Hajdukovih pobjeda, ali i epskih tuga koje su nam obilježile odrastanje i koje su nas inficirale bijelom bojom, od Staroga placa do Poljuda.
Reći ćemo slobodno: jedan je čovjek ostavio veliki pečat generacijama hajdukovaca, pečat koji ne blijedi ni danas. Igrač je to zbog kojega nas, kada ga sretnemo, nešto oko srca zazebe, jer nije on bio samo veliki igrač, naš kapetan – on je velika, ma reći ćemo slobodno, najveća Hajdukova faca. Jedan je Ivica Šurjak, "Ivićevo veslo", kampanel Dalmacije, simbol "Majstora s mora", legendarni dugogodišnji kapetan najvećeg Hajduka svih vremena.
Emotivno okupljanje i uspomene
Tako je djelovao i nedavno, kada su sportski novinar Jurica Radić i predsjednik MNK "Torcida Biberon" Denis Pavlović organizirali emotivno i nostalgično okupljanje momčadi Hajduka koja je igrala ono veliko četvrtfinale s HSV-om 1980. godine.
Desetljeće je kao igrač, kao igračina, dao svome Hajduku. Još kada ga je davne 1972. Slavko Luštica stavio na centarfora u pobjedi nad Partizanom 2:1, a on se na svom debiju odmah odužio golom, pa su ga njegovi Varošani nosili na ramenima po kaletama te hajdučke utvrde. Pa sve do one pobjede 4:0 protiv Partizana usred Beograda, kada je dobio pljesak čak i od beogradske publike koja mu nije bila sklona, jer im je redovito odnosio bodove u Split. Pivalo se po Starome placu: "Imamo Šurjaka, bolji je od Džaje, imamo i Žungula, on golove daje."
Eee, kada bi onako zavijorio kosom po lijevom krilu.
Šure kao nogometna avangarda
Pisao je kasnije Miljenko Jergović u svojim tekstovima o "najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu": "Ivica Šurjak – jedini igrač kojeg nije voljelo Sarajevo". A nije ga voljelo jer mu nijedan bek nije mogao ništa; kada bi Šuro krenuo, pretrčao bi sve. Moderan za to vrijeme, jakog udarca, skoka i igre glavom.
I danas bi Šuro, da je mlađi, bio avangarda nogometa. Nedavno mi je pokazao fotografiju, meni svom velikom fanu: "Vidi kako me je čuvao Janvion." Fotografija je to na kojoj ga je doslovno držao francuski bek, u onoj za nas tužnoj noći u Saint-Étienneu.
Mi dica tužno smo početkom osamdesetih brojili dane i mjesece kada će Šurjak napuniti 28 godina i steći mogućnost odlaska u inozemstvo. Znali smo da tada završava najljepše odrastanje na svijetu, da pokraj nas više neće biti najvećeg idola naših bezbrižnih godina. Kada smo ono na majice lijepili broj 11 i svi htjeli biti Šurjak. Jer Šuro je bio Hajduk, onaj najveći i najbolji, koji je zaludio sve, u najboljim godinama velikog trenera Tomislava Ivića, kada smo se mogli i trebali popeti i na krov Europe, da je bilo malo više sportske sreće i poštenijeg suđenja.
Danas Ivica Šurjak slavi svoj 73. rođendan. Dobrodržeći je to gospodin koji još djeluje mladenački. Ostavio je velik trag i kao uspješan sportski direktor Hajduka; najviše pamtimo onu titulu 2001. i doček u Splitu, kada je Vulićev i Šurjakov Hajduk igrao odličan nogomet. Prije nekoliko godina obitelj i prijatelji iznenadili su ga organizacijom proslave njegova sedamdesetog rođendana, na kojoj su okupili stotinjak prijatelja, hajdukovaca, suigrača, poštovatelja i izaslanstva HNS-a. Tada je prigodno priređena i mala tiskovina o Šurjaku, pa sam i osobno ponosan što sam u tim tekstovima sudjelovao; čuvam ih kao posebnu relikviju sjećanja.
Velika karijera u Hajduku, reprezentaciji i PSG-u
Dugo je bio kapetan reprezentacije bivše države, sudjelovao na Svjetskim prvenstvima 1974. i 1982., kao i na Euru 1976. Sa svojim Hajdukom osvojio je četiri prvenstva i onih pet kupova u nizu, na što podsjeća i mural u Poljičkoj ulici u Splitu.
Karijeru je nastavio u PSG-u. Bio je velika zvijezda u "gradu svjetlosti", Messi prije Messija.
"Ja sam, u stvari, bio vezni igrač", znao bi mi reći. Odjekivao je Park prinčeva: "Siržak, Siržak". Osvojio je s Parižanima i Francuski kup, osvetivši se na neki način Saint-Étienneu, predvođenom tada najboljim europskim i svjetskim nogometašem Michelom Platinijem.
Obožavao ga je tamošnji klupski predsjednik Borelli, koji je počeo stvarati veliki PSG i nije žalio ništa kako bi doveo Šurjaka kao najveći transfer do tada, za jednog od najboljih europskih nogometaša tog vremena.
Sritno, Šuro, idolu generacije, faco najveća, neponovljiva živuća legendo, hvala ti što smo ti bili i ostali blizu.
Neka te tu kraj nas... Sretan 73. rođendan i još puno, puno rođendana!
