Danas se svi „furaju“ na teatar u teatru i interakciju s publikom. I spolni čin na pozornici. Na prste jedne ruke mogu se nabrojiti predstave koje nemaju nešto od toga. Bez toga si kazališna trojstva kao trendseterica bez bijelih tenisica ili modni guru bez izbrijanih strana glave. Oliver Frljić išao je na kartu onoga što je „in“ – u najsceničnijim se scenama tobože snima dokumentarac o mukama potlačenog Sirijca u logoru, a obrezanim se i neobrezanim penisima maše jer je to, smatra Frljić, religijski relevantan čin prepoznavanja. Da interakcija s publikom ne izostane, glumac u jednom trenutku kaže: „Questions?“ i potiče gledatelje da postavljaju pitanja.
Splitska publika, sasvim benevolentna (barem većina onih koji su ušli predstave radi), postavlja tri savršeno logična pitanja:
1.„Vrijedi li ovo 80 kuna?“
2. „Zašto šminka?“ (na usnama sirijskog bjegunca kojega tlačitelji umotavaju u hidžab i mažu mu usne crvenim ružem)
3. Zašto engleski jezik? (jer se velik dio predstave, uz hrvatski i slovenski, odigravao i na engleskome)
Na prvo pitanje glumac odgovara „I'm an actor. I don't have that responsibility. I just do what they tell me to do.“ Rečeno ozbiljno ili ironično, nije ni najmanje smiješno.
I don't have that responsibility
I to je rečenica na kojoj cijela glumačka postava pada, a s njom i predstava. Nemaš tu odgovornost. Zanimljivo. Onda pitaj redatelja prije nego što progovoriš. Otkud, naime, ideja o interakciji s publikom ako ni glumci koji se u njoj ogoljuju do kraja, fizički i emocionalno, nisu spremni odgovoriti na tri pametna pitanja? Zar skandalozna predstava ne može podnijeti intrigantno pitanje? Na drugo pitanje glumac odgovara otprilike „Shvaćate valjda da je ovo fikcija?“ Koliko me pamćenje služi, protupitanje nije isto što i odgovor. Pogotovo tako glup odgovor koji poništava mogući trenutak preispitivanja nakon odgledanoga. Jer koga briga za izgled muslimanskih žrtava, ovo je fikcija! U jednom trenutku naivno pomislih – sjajna je ideja uključiti publiku u stvaralački proces. Da ih pitam objašnjenje scene u kojoj djevojka u grču uvlači dah, izbacuje prsni koš i vadi zastavu iz vagine? Scena je jamačno metafora, pa ne vade se valjda zastave iz vagine za dobro jutro, zar ne? Ili možda vade? Usput budi rečeno, nakon trećega pitanja glumci su se samo pokupili sa scene i nastavili s planom predstave, bez glupih gledateljskih pitanja. Kao da smo ih mi naručili.
Sudeći po glumačkim reakcijama, bolje bi bilo da je Split šutio i nije pitao ništa. Tako bismo se mogli dva dana baviti time da je puknuo nekakav prosvjed pred predstavu. Svi su ga očekivali, mnogi i jedva dočekali. Dan bez radikalnih prepucavanja i ispada dan je bez sunca. Što s „nesvrstanima“? Što da napiše netko tko je došao odgledati i objektivno procijeniti estetiku predstave? Mislim, smijemo li to? Ili je predstava per se umjetničko djelo zato što je na pozornici? Jesam li automatski ustašoid i desni radikal ako mi se predstava nije svidjela? Eto, ako mogu glumci drsko odgovarati protupitanjima, mogu valjda i kritičari.
Za i protiv
Prvi plus ide tematici – manjiska pitanja uvijek su intrigantna, bez obzira na to radi li se o naciji ili religiji.
Minus – pretencioznost. „Najviše se sramim vas, kazališna publiko. Dok vi sjedite, tisuće ljudi umire.“ Da, zeznuto. Koliko si ljudi ti, Olivere Frljiću, ili ti, dramski subjekte, spasio svojom predstavom? „Dok barem četiri milijuna Europljana ne bude mrtvo, nema razgovora.“ Jamačno, jer „oko za oko, zub za zub“ odraz je civilizirana društva 21. stoljeća. Spontano plješćem.
Plus – scenski pokret. Bez zamjerke. Glumci su fantastično odradili koreografije, koje su u pojedinim trenucima pokazivale svu silu nelogičnosti radikalna nasilja. Ples s noževima možda je i najjači trenutak predstave. Pohvale idu i glazbi i svjetlosnim efektima. Odrađeno s mjerom i ukusom.
Minus – golotinja. Ništa strašno samo po sebi, ali to je odrađeno bez mjere, svrhe i ukusa. Golotinja radi golotinje. Usput budi rečeno, zli smo. Publika je zla. Ljudi mjerkaju, komentiraju, zabadaju nos. To im je posao. Ako publika komentira glumčev trbuh ili glumičin celulit na stražnjici, poanta golotinje očito je promašena, to jest, poanta do publike nije došla. To nije zadatak publike, nego redatelja.
Minus – Nepovezanost scena, izostanak crvene niti i rascjepkana fabula. Još jedan „in“ kazališni novitet – predstava je više cool što se manje radnje može prepričati. Da pojednostavim: radnja nedavno izvedena Nosoroga ide ovako – stanovnici grada pretvaraju se u nosoroga, kojega se u početku boje. Kako broj novonastalih „nosoroga“ raste, sve se više konformista prilagođava rastućoj većini jer je tako lakše. Predstava je kritika uspona fašizma u Rumunjskoj. Radnja predstave „Naše nasilje i vaše nasilje“ ide ovako: autsajderi se predstavljaju, autsajderi se skidaju goli, autsajderi se ližu, autsajderi maltretiraju sirijskog autsajdera, autsajderi s prožvakanim vicevima (Koliko Arapkinji treba da iznese smeće? Ozbiljno? Pa ta je šala starija od prosječna gledatelja ove predstave!), autsajderi koji se ubijaju, autsajderica biva silovana od strane čovjeka s trnovom krunom i hrvatskim gaćicama. Predstava je kritika svih nas jer, eto, „dok mi sjedimo, tisuće ljudi umire.“ Sreća pa će kolonizatori i teroristi među nama nakon ove predstave prestati biti kolonizatori i teroristi. Publika obično u kazalište odlazi zbog duhovne i ideološke obnove. Estetski užitak je samo za debile koji nisu dovoljno intelektualno osviješteni.
Minus – izostanak tumačenja (ili barem natruhe tumačenja). Metafora se najčešće definira kao skraćena usporedba ili preneseno značenje. Ona podrazumijeva da postoji nešto drugotno što možemo objelodaniti i protumačiti ispravnim čitanjem ili gledanjem. Moguće da je stvar osobna dojma ili nerazumijevanja, ali previše je metafora ostalo nerastumačeno. Što je točno značilo lizanje golih ispisanih tijela ili ljubljenje dviju žena sasvim nepovezanih uloga? Što uopće znači golotinja u predstavi? Ispod narančastih kombinezona svi smo isti, ili? Pitanje publike – zbilja, čemu ruž na mladome Sirijcu? Frljić sigurno ima neko superpostmodernističko rješenje. Šteta što ga gledatelj ne može ni pretpostaviti.
Plus – publika. Mnogi se sigurno neće složiti s mojim viđenjem predstave, ali pozdravljam njihovo strpljenje i dobru volju. Zajedničko pjevanje „Kad bi svi ljudi na svijetu“ i pljesak prvoj turi „Zovi, samo zovi“ pokazao je da smisla za humor ima, a i živaca, do određenih granica. Na kraju krajeva, među tim ljudima bilo je onih čiji je jedini motiv bio – pogledati predstavu. Bez ljevice, desnice, muslimana, katolika, zastava, vagina i za doma. Čist estetski užitak, pa ako i izostane – to je legitimno. Sto ljudi, sto ćudi.
Summa summarum
Shakespeare je prije više od 400 godina napisao jednu divnu komediju - Much Ado About Nothing, odnosno Mnogo vike nizašto. Moj se skromni gledateljski dojam može sažeti u istu tu rečenicu. Predstava nije osobito dirnula ni moje ideološke ni vjerske osjećaje jer toliko količinu larpulartizma i samodostatnosti ne shvaćam ozbiljno. Budući da sam u gledalištu čula i mnogo pozitivnih reakcija, poštujem činjenicu da je moje mišljenje samo jedno od mišljenja. Ne mora biti ni jedino ni točno. Ali barem je argumentirano. Prema tome, da se mene pita, ova predstava ne bi trebala biti u medijskom centru pažnje (pogotovo zbog prosvjeda) sljedeća dva-tri dana. Ne zato što su njeni dijelovi neprihvatljivi dijelu publike, nego zato što smo imali toliko boljih predstava koje su zbog izostanka zastave u vagini očito prošle ispod radara publike i medija. Što ćete, random je nezanimljivo, a seks i krv prodaju. Taman kad pomislite da barem u kulturi nije tako, eto ti Frljića.
