Dva dana nakon prepucavanja dviju zaraćenih strana koje o (ne)estetici predstave Olivera Frljića nisu ponudili ni dvije-tri pametne rečenice na red za osvrt stigao je „Egzorcizam“. Marulićevi dani ugostili su Istarsko narodno kazalište, pod vodstvom hrvatskog filmskog redatelja i scenarista Dalibora Matanića. Glumačku postavu činili su Nika Ivančić, Judita Franković, Senka Bulić, Lana Gojak, Janko Popović Volarić i Marko Braić. Tematika koja ne „sjeda“ svima ipak je jamčila dolazak ljubitelja mračnih drama i horora, budući da je egzorcizam, u nekoliko svojih filmskih adaptacija, neizostavan dio antologije horora. Uspostavilo se da je izbor tematike diktirao (ili treba diktirati) kazališni unikat koji se od samoga početka projketa mora nositi sa svim filmskim prethodnicima.
Blagoslov za snažan početak
Prva pohvala ide predorganizaciji izvedbe. Gledatelji su s glavnog kazališnog ulaza bez previše objašnjenja ljubazno upućeni na alternativni jer „predstava je na pozornici“. Kazališni biljeteri su, osim uobičajene pomoći pri dolasku do željenoga mjesta, običnim baterijskim svjetiljkama osvjetljivali mračno stubište kojim je publika dolazila do svjih mjesta. Put do željenje lokacije bio je horor prije horora, i zato dajemo plus – predstava je, u svom mučnom i jezivom raspoloženju, započela prije predstave. Gledateljske su sjedalice smještene na samoj pozornici HNK-a, u nekoliko redova, a vrlo ograničen prostor za izvođenje trima je stranama bio okružen publikom, dok je na četvrtoj stajalo staklo koje je služilo kao zapozorje, projektor za filmske dijelove i scenografija za kraj predstave. Samo korak iza posljednje hostese stajao je glumac – svećenik, koji je, pojavivši se niotkuda i blagoslivljajući nadolazeće uz riječi „za ovaj nam proces (egzorcizam ili predstavu – u svakom slučaju pogođena rečenica) treba mir“ dobrano potresao sve one koji inače prpošno pozdrave prijatelje u gledalištu i razmijene dvije-tri riječi.
Prva opasnost – stoput viđena radnja
O radnji predstave niste se trebali prije informirati. Sve je to već viđena šablona. Mlada djevojka, Maša Artuković, na nagovor sestre Vere (Judita Franković) biva podvrgnuta obredu egzorcizma kod svećenika Viktora Supila (Janko Popović Volarić). Obredu od početka prisustvuje skeptična i zajedljiva psihologinja Sofija (Senka Bulić), a dodatna estradizacija čina slijedi po dolasku uporne i naporne novinarke Lidije (Lana Gojak) i njezina snimatelja-potrčka Borisa, Mašina poznanika (Marko Braić). Psihologinja Sofija provocira svećenika Supila, kojega pak Mašina iscrpljena i živčana sestra požuruje da izvede obred. Maša se nakon svojih demonskih ispada ne sjeća ničega. Kamerman je odlično iskorišten jer se Mašini divljački pokušaji bijega po kazalištu gledateljima prikazuju kao filmska projekcija. O krvavu raspletu nekoliko će riječi biti u poglavlju o minusima predstave.
Likovi i glumci – podijeljeno mišljenje
Što se glumaca tiče, prvi naklon ide mladoj Niki Ivančić u glavnoj ulozi. Iznijela je dobar dio predstave na svojim leđima, nimalo se ne štedeći. Trenuci njenih napadaja djelovali su uznemirujuće, mogli su se čuti komentari „jadna glumica nakon ovoga“, s obzirom na predstava zahtijeva priličan fizički napor. Promjena boje glasa i simulacija dječjeg plača također su besprijekorno odrađene. Pohvala i za Juditu Franković koja u trenucima bijesa što sestra ne odgovara na pitanja o vjeri ne štedi udarce, a nakon Mašina ispada u kojemu se pokušava skinuti gola i simulirati spolni čin uslijedilo je toliko jakih udaraca remenom da su mnogi gledatelji okretali glavu od prizora. Treći je forte Senka Bulić čija je nametljiva privlačnost i uvjerljiva mržnja prema svećeniku Supilu (nažalost, prekasno objašnjena) oslikavala prvu i osnovnu opreku na kojoj je počivao dramski sukob.
Premda su glumci odradili dobar posao, ipak ostaje dojam da su likovi stereotipni do mjere koja može iritirati. Svećenik Supilo je, kao i obično kad se za primjer uzima član klera, posrnuli lik, slab u vjeri i nedorastao zadatku koji mu je dan. Mašina sestra Vera tipčan je control freak koji sestri ne da ni da odgovori na pitanje, a kamoli da živi svoj život. Ipak, čini mi se da je bapski kostim sa širokom suknjom i maramom preko ramena zbilja previše s obzirom na to da je radnja smještena u 2016. Takvo što sugerira da se egzorcizam i sličan član obitelji mogu pojaviti samo u zaostalim sredinama i obiteljima, što sigurno nije trebala biti poruka predstave. O jednodimenzionalnosti lika koji je tumačila Lana Gojak (nesretna okolnost što je lik sušta suprotnost ulozi po kojoj je pamte – Nine u „Ne daj se, Nina) mogle bi se ispisati stranice. Samo smo čekali trenutak kad će novinarka-lešinarka pokazati koja trauma stoji iza njene bolesne ambicije za pričom.
Remake, parodija ili copy-paste?
Na kraju predstave (što također zamjeramo zbog logike fabularnog tijeka) saznajemo da je svećenik Supilo imao ljubavnu aferu s mladom kćeri psihologinje Sofije (ako već cjepidlačimo, bilo bi lijepo da je opreka psiholog – psihijatar jače istaknuta da ne dolazi do zabuna). Djevojka se nakon Supilova odlaska objesila. Teško je ne primijetiti nevjerojatnu sličnost s Brešanovim filmom „Svećenikova djeca“, pogotovo u liku svećenika-zlostavljača i žrtve koja počini samoubojstvo. Po vlastitu skromnom dojmu, takav zaplet može proći jedanput, a svaki sljedeći pokušaj nosi teret „već viđenoga“ i ako ne smisli nešto velenovo, djeluje kao otrcana klišejizacija. Usred predstave odjednom novinarka kao deus ex machina ustanovljuje da zna za Sofijin slučaj, jer ona je dobila zabranu rada nakon što je poslije kćerine smrti počela prakticirati sotonizam. Scene u kojima se na projektoru pojavljuju simboli sotonizma, glazba postaje nasilno iritantna (u kontekstu predstave odlično osmišljena), a rasvjeta i dim fantastično upotpunju dolazak mračnih sila bivaju, nažalost, rascjepkane, pogađate čime – klišejima. Gašenje svjetla bilo je očekivano, a činjenica da je glavni lik u trenucima rastrojenosti trčao oko publike te da se glumica previše približila (ili možda spotaknula?) jednom od gledatelja (koji je na to uzviknuo: „U, jebote!“) izazvala je upravo ono što nije trebala – salvu smijeha.
Završetak u maniri Yo soy tu padre
Još jedna inovativna ideja mogla je biti dorađenija. Rasplet nam je prikazan na tobožnjoj projekciji nejasnih trenutaka iz života likova (poput afere svećenika i Sofijine kćeri te njene smrti), ali ubrzanost snimke i nedovoljno objašnjenih odnosa među likovima (čemu vjerojatno pridonosti i činjenica da na snimci Veru tumači Helena Minić Matanić, a u predstavi Judita Franković) stvorili su konfuziju. Na kraju saznajemo da je otac sestara Artuković, za kojega je Vera na početku samo istaknula da nije živ, vjerojatno obiteljski zlostavljač i silovatelj, a za samu Veru više ne znamo je li Mašina sestra ili majka i otkud motiv izgubljenog djeteta (kojeg i čijeg djeteta?). U trenutku kad egzorcizam prelazi u sotonizam svi su likovi obuzeti mračnom silom (otkud i kako – ne zna se), a njihovi demoni počinju izvirati, Maša i kamerman goli ulaze u kadu punu krvi i uz poticajnu buku pokretajućeg demona – Sofije, izvode krvav spolni čin. Krvava i gola Maša zatim preuzima ulogu vođe i stavlja svoju sestru u podređenu ulogu, a kad egzorcizam ipak (valjda) završi, Vera odlazi u suprotnom smjeru od ostalih likova. Dojam kao kad se u petstotoj epizodi sapunice netko mrtav tobože probudi iz kome, a glavni likovi shvate da su brat i sestra. Odeš s predstave ne znajući više „tko tu koga“. Ako je to bio cilj – ostvaren je. Samo što nisam sigurna da je većini gledatelja utažio želju za konkretnim krajem.
Prekjučer prosvjed, a jučer ne?
Opet ću se dotaknuti Frljićeve izvedbe, samo zato što se Matanićeva, na moje veliko čuđenje, pokazala neobično sličnom. Dvije predstave u kojima poremećeni religijski odnosi i zatrovan sustav mjerila slijede dan za danom na manifestaciji kao što su Marulićevi dani mogu vrlo lako dovesti do zasićenja ovom kompletnom tematikom. Tko sljedeći u predstavu uvede krv, religiju i seks – vjerojatno će u startu biti negativno ocijenjen. Već sad je po mom skromnom mišljenju ovakav repertuar deja vu i sasvim izlizan. A estetskih je manjkavosti bilo sasvim dovoljno da sljedeći put odgovorni dobro razmisle o kalendaru izvedbi, ako već nisu primijetili istu šablonu koja sada baca stigmu na bilo koga tko bi se u budućnosti pomodno mogao uhvatiti krvi, znoja, suza, križeva i seksa u kazalištu.
