U organizaciji Arheološkog muzeja u Splitu, u sklopu programa “DOMNIO – Put sv. Dujma”, sudionici su imali priliku proći kroz Salonu, nekoć jedan od najvećih rimskih gradova istočnog Jadrana. No ova šetnja nije bila tek razgledavanje ruševina – bila je to priča o čovjeku koji je tim ruševinama vratio glas.
Kustos Nino Švonja vodio je kroz slojeve povijesti, ali i kroz život jednog iznimnog čovjeka – don Frane Bulića, čije ime danas stoji kao sinonim za hrvatsku arheologiju, epigrafiju i zaštitu kulturne baštine.
Od svećenika do prvog školovanog arheologa u Dalmaciji
Rođen u Vranjicu 1846. godine, don Frane Bulić bio je prije svega svećenik, ali i čovjek nezasitne znatiželje i intelektualne širine. Studirao je teologiju u Zadru, a potom odlazi u Beč, gdje započinje studij klasične filologije i slavistike.
Sudbina se mijenja u trenutku kada njegov profesor, Alexander Conze, dolazi u Salonu i susreće se s nalazima poput sarkofaga Dobrog pastira i prikaza Hipolita i Fedre. Upravo tada dolazi do prijelomnog trenutka – Conze mu savjetuje da napusti slavistiku i posveti se arheologiji.
Bulić ga posluša. Napušta dotadašnji smjer i okreće se klasičnoj arheologiji i kasnije epigrafiji. Taj potez pokazat će se jednim od najvažnijih u povijesti hrvatske znanosti.
Čovjek koji je nosio tri institucije na leđima
Godine 1883. postaje ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu, ali i ravnatelj klasične gimnazije, te ujedno glavni konzervator za srednju Dalmaciju, a kasnije i za cijelu Dalmaciju.
Danas bi to značilo tri zasebna sustava, tri uprave i desetke zaposlenika. Tada – jedan čovjek, uz povremenu pomoć.
Istovremeno djeluje i politički, kao zastupnik u Dalmatinskom saboru u Zadru i u Carevinskom vijeću u Beču, boreći se za hrvatske interese, zbog čega ga austrijske vlasti 1896. prisilno umirovljuju. No ni tada ne prestaje raditi – ostaje ravnatelj i konzervator, nastavljajući gotovo opsesivno istraživati i štititi baštinu.
Salona kao središte svijeta
Pod njegovim vodstvom Salona postaje jedno od najvažnijih arheoloških nalazišta u Europi. Sustavno istražuje antičke lokalitete, ali još važnije – temelje ranokršćanske arheologije.
Na lokalitetima poput Kapljuča i Marusinca otkriva ključne dokaze o počecima kršćanstva. Pronalazi natpise koji spominju svetog Dujma, svetog Anastazija, svetog Septimija i druge mučenike.
Njegova istraživanja salonitanske Crkve i hagiografije donose revolucionarne zaključke – dokazao je da sv. Dujam nije bio učenik apostola Petra, nego mučenik iz doba cara Dioklecijana.
Godine 1894. organizira prvi međunarodni kongres za ranokršćansku arheologiju upravo u Splitu i Solinu, čime ovaj prostor stavlja na svjetsku znanstvenu kartu.
Otkrića koja su oblikovala nacionalni identitet
Na području hrvatske nacionalne arheologije, Bulić ostvaruje monumentalna otkrića.
U Rižinicama pronalazi ulomak s natpisom kneza Trpimira, dok u Solinu 1898. otkriva sarkofag kraljice Jelene, majke Stjepana Držislava i supruge Mihaela Krešimira.
Natpis razbijen u više od 90 fragmenata uspijeva rekonstruirati, popunjavajući ključne praznine u povijesti dinastije Trpimirovića. To otkriće izaziva oduševljenje diljem zemlje – u Zagrebu se podiže trobojnica, a zvona zvone u Splitu, Solinu i okolici.
Otkriva i ostatke crkava sv. Marije i sv. Stjepana, mauzoleja hrvatskih vladara, te ostatke prvog benediktinskog samostana u Hrvatskoj.
Međunarodna znanost i ime koje se poštuje
Bulić nije bio zatvoren u lokalne okvire. Surađivao je s institucijama iz Beča, ali i s danskim znanstvenim krugovima, zahvaljujući čemu u Salonu dolazi i poznati arheolog Ejnar Dyggve.
Dyggve, koji je tečno govorio hrvatski jezik, godinama istražuje Salonu, nastavljajući tamo gdje je Bulić započeo.
Bulić je bio i suradnik monumentalnog projekta Corpus inscriptionum Latinarum, urednik i vlasnik časopisa Vjesnik, te autor brojnih djela o razvoju arheologije i povijesti Dalmacije.
Sarkofag kao svjesno suočavanje s vječnošću
Jedan od najsnažnijih simbola njegova života jest vlastiti sarkofag.
Već za 50. rođendan daje izraditi grobnicu – antički sarkofag pronađen u Segetu povjerava klesaru Pavlu Biliniću, učitelju Ivana Meštrovića.
Ukrašen motivima Dobrog pastira, kristogramima i likom orantice, sarkofag nosi natpis koji oduzima dah:
“Ovdje leži Frane Bulić, grešnik i nedostojan svećenik.”
Pokopan je na pragu bazilike salonitanskih mučenika – simbolično, na granici između života i vječnosti, između prošlosti i povijesti koju je sam otkrivao.
Sprovod kakav Split ne pamti
Kada je 1934. godine preminuo u Zagrebu, njegov povratak u Split bio je događaj kakav grad nije vidio.
Tisuće ljudi došlo je odati počast čovjeku koji je iskopao temelje njihova identiteta. Bio je izložen u muzeju, potom u Sjemeništu, a na kraju pokopan u Saloni, kako je i sam odredio.
I danas, kada vodiči dovedu posjetitelje pred njegov sarkofag, često se postavlja isto pitanje:
Je li stvarno unutra?
Odgovor je – jest.
I ne samo tijelom, nego i djelom koje i dalje živi u svakom kamenu Salone.
