Film nesuđenog Milana Bandića o zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću, izazvao je kod Splićana toliko mizerno zanimanje, da je (izbrojali smo ih, vjerujte nam na riječ) ostalo pred vratima svega 14 posjetitelja, uz onih 35 sretnika koji su se u gledalištu uklopili u nove normalne mjere.
Kada zapišemo da bi način posljednjeg izbora ravnatelja ove obrazovno-odgojne ustanove trebao biti izvrsna podloga za ugostiti film ovakvoga tipa, onda nam zbilja nije jasno kako se interes za premijeru Kumeka sveo na svega 49 promrzlih duša. Ima li taj slab odaziv veze s tim što su se građani prošle godine nagledali lošeg filma vezanog za ovo art-kino i to u režiji - upravo sa splitskog trona svrgnutog hrvatskog Ahasvera, koji je svoj uradak jednostavno htio završiti matrimonizacijom. Tako jednog srednjoškolskog profesora, ženi za tu odgojno-obrazovnu ustanovu, i to na način da mu stavlja veru, a s druge pak strane skida s prsta (više nego uspješnoj na tome mjestu) Tamari Visković. Valjda se kraja ovoga lošeg filma svi naši čitatelji spominju, stoga ćemo prepričavanje istoga preskočiti te se u maniri nekad britke Feralove glazbene kritičarke T. V., uhvatiti ukoštac s ovim dokumentarno-igranim filmom.
Ni na film bez članske
Makar smo ostavili najpoznatijeg hrvatskog tražitelja križa i njegovu uplakanu odbjeglu nevjestu za sobom, i ovome je flimu, kao i onome vezanome za Kinoteku, članska iskaznica bila vrlo bitna. Juričan je tri puta kumio i molio gradonačelnika da mu da intervju koji bi koristio filmu, no budući je gradonačelnik vazda imao prečeg posla od tih tričarija, redatelj se morao snaći radeći audiciju i izdvajajući iz običnog puka gradonačelnikova dvojnika. I kako su politički vođe u demokratsko vrijeme upravo odraz naroda, kratki isječci snimljeni za trajanja audicije (te kasnije ubačeni u film) pokazuju kako ona rečenica da su Hrvati turski janjičari, austrijski konjušari i venecijanski galijoti, potpuno drži vodu. Branili su tako gradonačelnika sudionici audicije, mahom svi njegovi glasači, kako bi svaki od njih, da se domogne takve pozicije moći, umočio prste u pekmez. Ali bi, s druge strane isto tako, poput njihovog uzora, pogotovo kada ih kamera snima pomagali Rome, davali sirotinji, sufinancirali javni prijevoz i sportske klubove. Tim su iskrenim odgovorima redatelja pri izboru idealnog kandidata stavili u nezavidan položaj, no budući da je jedan od njih imao člansku iskaznicu Stranke Milana Bandića, dvojbe tko će biti gradonačelnikov dvojnik više nije bilo. Zanimljivo je kako na kraju filma (u šaljivom tonu) dvojnik mijenja mišljenje o Bandiću, ali kaže da se članske iskaznice odreći neće, jer ona sama po sebi ne može odmoći. A sam je Juričan, okrećući tako ogledalo od samoga Bandića i usmjeravajući ga prema glasačkom tijelu prijavljenom na audiciju, pokazao mehanizam kojim se gradonačelnik već šest mandata drži na vlasti. Taj jeftini, a zapravo po građane skupi populizam, u kojem kradući građanima njihov novac daje im mrvice, što od istog novca ostane ostane i tako gradi svoje klijentelističko carstvo kojem ni deseta optužnica neće stati na put da se i sedmi krug kandidira za gradonačelnika.
Juričan - hodajuća enciklopedija smeća
Makar će ga velika većina smatrati tužnim pajacem, koji sigurnost svoje obitelji daje političko-kriminalnom miljeu na pladanj, Juričan je ovim filmom i ostalim eskapadama uspio ogoliti Bandića do kosti. Što je dublje ulazio u srž korupcije, to se više punio otpadom koji je ostajao za gradonačelnikom. Nećete vjerovati, ali pitanja tipa - na kojem dijelu trga Mohenski ima kućicu i tko je vlasnica Ličke kuće su već postala dio pub kvizaških pitanja. Zbog odgovora na ta dva pitanja i još na mnoštvo sličnih Juričan sebe naziva “hodajućom enciklopedijom smeća”. I dok s jedne strane u filmu pratimo odnos njega i kćerke Tonke, koja je na svijet došla upravo u vremenu kada je tata tek hvatao zalet prema svim Bandićevim aferama, s druge pak strane gledamo razvoj toga jednog malog, gologuzog švercera duhana iz Pogane Vlake do snažnog Pripuzovog Leoparda kojem je potreban samo jedan mali mig okom i da se cijeli Zagreb pod njim tektonski zatrese.
“Je li vi osjećate ovu zemlju, majku vam j...?”
Ovaj dio transkripta razgovora u kojem se Bandić iskaljuje na svoga suradnika jer nije “oženio” dijete njegovog poznanika u gradsku firmu i kasniji komentari kandidata na isti audio zapis pokazuju svu iščašenost hrvatskog društva. Pa makar vidjeli da član njihove stranke siluje na ulici i prijeti telefonski, oni će obrnuti pilu naopako i kazati kako se žrtva spotakla i sama nasilnika nabacila na sebe da joj dahće za vratom. Upravo to političko silovanje zdravog razuma je u ovome filmu Juričan vrhunski opisao. Znajući da istraživačko novinarstvo i aktivizam neće proći u “mejnstrim” medijima, on se zagrće plaštom klauna koji kraljevima može doći pred tron i sasuti im sve što ih spada. I makar film bio zasićen faktima, na trenutke zamoran i predvidljiv, on je realna slika s hrvatskih političkih pašnjaka, na kojima, na našu nesreću, pastiri nikad neće biti krivi što ovnovi dobro “deru” pa ovaca za deranje nikad zafaliti neće...
