Da je Split neugodno mjesto za život LGBTIQ osoba i da većina njih i prečesto razmišlja o preseljenju u sredinu koja prakticira europske vrijednosti ljudskog dostojanstva te ljudskih prava i sloboda za rodne i seksualne manjine, pokazuje prvo ikad provedeno i sveobuhvatno istraživanje o potrebama te manjinske skupine na splitskom području. Istraživanju se odazvalo čak 414 osoba čija seksualna orijentacija ili rodni identitet bitno odudaraju od onoga što velik dio splitskih građana smatra ispravnim i jedinim prihvatljivim oblikom ponašanja.
Takva nesnošljivost ili pak nešto gore može se doživjeti u obiteljskom domu, na ulici, u školi i na drugim mjestima, gdje pojedinci ponekad bez sustezanja verbalno ili fizički ugrožavaju LGBTIQ osobe, što je makar jednom doživjelo čak 77,4 posto ispitanika. Ili pak u medijima i na društvenim mrežama kojima se širi "moralna panika" s argumentom da bivanje LGBTIQ osoba ugrožava kulturno nasljeđe, nacionalni identitet ili moralne osjećaje društva u cjelini.
Istraživanje je proveo zadarski sociolog Pavao Parunov, kojeg su angažirale splitske LGBTIQ udruge - Split Pride, Queer Sport Split i queerANarchive kako bi rasvijetlile koje su to razine društvene osude, diskriminacije i različitih oblika nasilja ili pak nejednakosti koje LGBTIQ osobe trpe u javnim ustanovama i institucijama. I sve to unatoč zakonskim rješenjima Republike Hrvatske, kojima se štite prava i slobode seksualnih i rodnih manjina, a koja se lako mogu pronaći primjerice u Zakonu o životnom partnerstvu, Zakonu o suzbijanju diskriminacije ili Kaznenom zakonu.
Nesklad između zakona koji su na snazi i životne svakodnevice LGBTIQ osoba najbolje ilustriraju prostori gdje svakog dana zalazi velik broj ljudi. Tako je u splitskim kafićima, restoranima i noćnim klubovima diskriminaciju doživjelo 24,3 posto ispitanika, a nešto slično se događa i u školama, gdje je diskriminaciju doživjelo njih 23,8 posto. Zanimljivo je pritom da su ispitanici srednjoškolske dobi spremno razvrstali škole na one dobre i one loše za LGBTIQ osobe.
Te da su gotovo svi imali negativna iskustva. A još je gore to što su prve oblike diskriminatornog i politički isključivog govora i stigme prepoznali na satovima vjeronauka. Premda su ispitanici izrijekom naveli o kojim je školama točno riječ, kako ne bismo uzburkali duhove možda je pametnije cijelu stvar u ovoj objavi preskočiti. Dovoljno je reći da diskriminacija i nasilje prema mladim LGBTIQ osoba u obrazovnom sustavu uglavnom prolazi bez razumijevanja obitelji, nastavnog i stručnog osoblja, a o istom problemu se ne brine ni lokalna politika.
Nije stoga čudno što se LGBTIQ osobe ponajmanje osjećaju sigurno na javnim mjestima, te da u tome prednjače mladi među kojima je preko 40 posto onih koji od takvih prostora doslovno zaziru. To je i razlog zašto se jedan dio njih bira rute kojima će se kretati javnim prostorima ne bi li tako izbjegli dobacivanja, vrijeđanja, prijetnje ili pak nasilje, a napose one ispade koji dolaze od strane "gasera". Riječ je uglavnom o mlađim muškarcima koji svoju muškost čeliče kroz bavljenje sportom i lude vožnje automobilima i motorima, ali i kroz mržnju koju usmjeravaju naročito prema ženama i više-manje svim manjinama. Njima su nerijetko na meti one mlade LGBTIQ osobe, čija se odjeća, način izražavanja i ton govora te gestikulacija ne uklapaju u njihovu "mušku" sliku svijeta. Kako bi se prikrile u javnom prostoru, LGBTIQ osobe često modificiraju ponašanja u skladu s očekivanjima okoline. Ali to pretvaranje zna biti iscrpljujuće.
Ipak, postoje javni prostori gdje se LGBTIQ osobe osjećaju i sigurno i slobodno. Radi se o staroj gradskoj jezgri Splita, jedinoj istinski kozmopolitskoj zoni grada koju zbog vlastitih interesa "njeguju" turistički i ugostiteljski poduzetnici i radnici te turisti koji stižu iz svih krajeva svijeta. A jednak osjećaj imaju i na događanjima koja su namijenjena LGBTIQ zajednici ili pak na kulturno-umjetničkim događanjima, što navodi njih 90 posto.
I ozračje obiteljskog doma nije toliko nesigurno koliko bi se očekivalo, jer tek 23.5 posto ispitanika navodi da se tamo uglavnom ili uopće ne osjeća sigurno. Kao razloge navode narušene odnose s obitelji, što se ogleda u povremenim konfliktima jer nemaju blagoslov za svoju seksualnu orijentaciju ili rodno izražavanje, zatim u povremenim ili trajnim prekidima komunikacije te u preseljenju iz obiteljskog doma, a ponekad i u različitim oblicima nasilja. Doduše, tek 34,3 posto ispitanika od obitelji dobivaju potrebnu emocionalnu pomoć i podršku, a njih 38,5 posto nikako ili uglavnom ne mogu sa svojima pričati o problemima koji nastaju zbog "neprihvatljive" seksualne orijentacije i rodnog identiteta.
Zbog navedenih stopa nasilja i diskriminacije, te izostanka adekvatne pomoći i podrške, kako od strane obitelji, tako i od strane institucija i društva općenito, LGBTIQ osobe su i prečesto narušenog mentalnog zdravlja, što je jedan od najuvjerljivijih pokazatelja nejednakosti ove društvene skupine. Čak 65,2 posto ispitanika je izrazilo da imaju ili su u prošlosti imali poteškoće s mentalnim zdravljem, što je češće od prosjeka cijele populacije. Naime, u Europi u prosjeku između 17 i 18 posto građana ima neki oblik narušenog mentalnog zdravlja, dok je u Hrvatskoj takvih u 2018. godini bilo 15 posto. Među onim LGBTIQ osobama koje pate od psiholoških smetnji njih 75,9 posto je potražilo pomoć stručnjaka, dok je njih 49,9 posto svoje psihičke poteškoće tretiralo i lijekovima.
Posebno zabrinjavajući podatak je taj da je 68,8 posto ispitanika s poteškoćama navelo kako su u nekom trenutku života ozbiljno razmišljali o tome da si oduzmu život. Ove više no zabrinjavajuće podatke dodatno pogoršava to što stručnoj pomoći koja je organizirana u okviru javnih zdravstvenih ustanova manjka osoblja ili nije dovoljno senzibilizirana za LGBTIQ probleme, kao i da je psihološka pomoć kroz privatne prakse nedostupna zbog visoke cijene tih usluga. Jedini pak oblik pomoći van institucija i tržišta na području grada koja je naizgled dostupna svim LGBTIQ osobama jest psihološko savjetovalište u LGBT centru Split. Ali kako psihološko savjetovalište funkcionira s dva psihologa koji volonterski rade s potrebitim osobama te za svoj rad ne mogu ostvariti financijsku podršku kao druge organizacije civilnog društva, jer donatori ne prepoznaju važnost ovog javnozdravstvenog problema, tako se i tamo gomilaju liste čekanja.
Prema svemu sudeći, Split i nije baš neko ugodno mjesto za život LGBTIQ osoba, a to potvrđuju i podaci istraživanja koji se odnose na zadovoljstvo kvalitetom života u gradu. Na ljestvici od 1 do 10, Split je dobio prosječnu ocjenu 4,8, što je prilično nizak rezultat. Najgore su prošle aktualna vlast i gradska uprava koje su ocijenjene s mizernih 3,8, a slijede ih poduzetništvo (4,4), socijalni uvjeti (4,9) i ekonomska situacija (4,9).
Tek 3 posto ispitanika smatra da je gradskoj vlasti stalo do dobrobiti LGBTIQ osoba, a samo njih 5 posto vjeruje da će Split u idućih pet godina postati bolje mjesto za život LGBTIQ zajednice. Premda čak 38,3 posto sudionika istraživanja često razmišlja o preseljenju iz grada, dok dodatno na to ponekad pomisli njih 47 posto, većina ispitanika ne želi prihvatiti medijsku sliku o Splitu kao „gradu slučaju“, jer se ne slažu da je Split po pitanju prihvaćanja LGBTIQ osoba išta drugačiji od drugih gradova u državi.
Istraživanje “Potrebe LGBTIQ osoba u Splitu” provedeno je u okviru projekta “LGBT centar Split”, koji je podržan kroz Fond za aktivno građanstvo, sredstvima Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru EPG grantova. Sadržaj analize isključiva je odgovornost partnerskih organizacija (Split Pride, Queer Sport Split, queerANarchive) i ne odražava nužno stavove država donatorica i Upravitelja Fonda.
