Iako se Krka i krajolik uz nju doimaju vječnima, rađanje rijeke i stvaranje krša trajalo je eonima, ostavivši nam tragove iz kojih danas iščitavamo geološku prošlost toga prostora. Kroz ciklus tekstova „Kako je sve počelo“ predstavljen je reljef rijeke Krke, nevidljivi procesi koji su pejsaže kojima se divimo učinili takvima kakvi jesu. Ono što je priroda stvarala milijunima godina, sažeto je u deset tjedana, kako bismo otkrili tajne krša, glavnog počela. U drugom ciklusu koji slijedi pokušat ćemo vam prenijeti sve što znamo o temeljnom fenomenu Nacionalnog parka „Krka“ – sedri.
Tvrde stijene što okružuju rijeku Krku nekada su bile morsko dno. Najvećim dijelom građene su od karbonatnih stijena (vapnenaca i dolomita). Voda nagriza karbonatne stijene i tako stvara pukotine zbog kojih stijena više ne može zadržavati vodu. U tome joj pomažu tektonski i mehanički procesi. U posebnim uvjetima moguć je u obrnutom smjeru: ponovno se izlučuje kalcijev karbonat, odnosno stijena se ne troši, već raste. Tako nastaje sedra, temeljni fenomen Nacionalnog parka „Krka“.
Geološko formiranje područja rijeke Krke započelo je sedimentacijom vapnenca, a nastavilo se stvaranjem zaravni. Zaravan rijeke Krke nastala je krajem pliocena i početkom pleistocena, dok se njezin kanjon usijecao u reljef u kasnom ledenom dobu. U geomorfološkom smislu, u porječju rijeke Krke izdvajaju se tri dijela: planinsko područje na sjeveroistoku, u kojemu su duboko usječene doline pritoka rijeke Krke, polja u središnjem dijelu, s izraženom hidrografskom mrežom s brojnim izvorima, i Sjevernodalmatinska zaravan.
Kanjon rijeke Krke mlađi je od okolne zaravni. Usijecanje korita rijeke Krke u zaravan bilo je monofazno, odnosno kanjon nije nastao postupno, već odjednom, što dokazuje izostanak riječnih terasa. Modifikator prvoga toka bio je inicijalni reljef a sam tok bio je određen tektonskim pokretima i sastavom stijena. Krka je tada imala više vode i valjala veće stijene utirući tako sebi put do mora, koje je zbog niže razine bilo udaljenije nego danas. Upravo zato paleokanjon rijeke Krke možemo pratiti sve do južne obale otoka Zlarina u šibenskom arhipelagu. Proces stvaranja sedre počeo je u pleistocenu te s povremenim prekidima traje do danas. Kada je, nakon posljednjeg glacijalnog stadija nazvanog Würm, klima postala toplija, brzina strujanja vode smanjila se pa su stvoreni uvjeti za naseljavanje alga, mahovina i drugih organizama koji sudjeluju u procesu osedravanja.
Krka izvire iz vrela u pećini podno brda Krševca, 3,5 km sjeveroistočno od Knina. U slatkovodnom dijelu toka prima pet pritoka: Krčić (10,5 km), Kosovčicu (12,5 km), Orašnicu (5,3 km), Butišnicu (39 km) i Čikolu s Vrbom (37,8 km), a u potopljenom dijelu ušća rijeku Guduču (7 km). Planine oko Krke nastale su vjerojatno prije otprilike dvadeset do trideset milijuna godina a pripadaju području Dinarida. S triju strana svijeta, sa zapada, sjevera i istoka, rijeku Krku nadvisuju planinski masivi Velebita, Dinare, Svilaje i Mosora.
Na području rijeke Krke nalaze se Kninsko, Kosovo i Petrovo polje. Trima poljima zajedničko je to da površinske vode istječu iz njih duboko usječenim kanjonima i da njihovi vodostaji u cijelosti ovise o rasporedu padalina. Dolinom rijeke Krke utjecaj mora prodire duboko u kopno pa znatno djeluje na klimatske prilike u Nacionalnom parku. Oznaka klime područja Nacionalnog parka „Krka“ po Köppenovoj klasifikaciji jest Csa, što označava umjereno toplu sredozemnu kišnu klimu sa sušnim i vrućim ljetnim razdobljem.
Krška područja odlikuje bezvodnost, a prevlast karbonatnih stijena i njihova tektonska razlomljenost pospješuju poniranje atmosferskih voda u unutrašnjost. Rijeka Krka površinski teče iznad razina kolebanja temeljnih krških podzemnih voda kao viseća tekućica koja na takvoj podlozi ne gubi vodu. Za krš je svojstvena dinamična i izravna veza površinske i podzemne vode, koja stvara različita staništa i prenosi hranjive tvari te tako omogućuje život i na površini i u podzemlju. Zato je očuvanje osjetljiva krškog ekosustava od najveće važnosti.
