U školi moje kćeri djevojkama nije dopušteno nošenje kratkih hlača. Ne bih vjerojatno nikad ni doznala za to novo pravilo da nisam sama sugerirala kćeri da ih odjene. Bilo je sto stupnjeva i bilo mi je mučno gledati je danima u oversize trenirkama prikladnijim za barem upola manje celzijusa. Odjednom sam se osjećala posramljeno. Kakva sam ja majka koja radi protiv svoje kćeri navodeći je na takvo anarhično ponašanje kršenjem pravila kratkih hlača?
U moje vrijeme svi smo na sto stupnjeva nosili kratke, za školu definitivno i prekratke hlače. I sasvim smo dobro ispali. Donedavno su svi šestinski školarci neopterećeno nosili kratke hlače. Sada samo dečki neopterećeno nose kratke hlače. Da se razumijemo, nemam ništa protiv školskog dress codea, dapače smatram ga poželjnim, ali voljela bih da nije uvjetovan spolom. Vjerujem da je problem nastao zbog dimenzija kratkih hlača, ali vjerojatno je sve to pogrešno iskomunicirano. A možda je to samo Taishin pokušaj izbjegavanja kratkih hlača jer smatra da je oversize u trendu. Konsternirana, nazvala sam frendicu, mamu iz razreda, kako bih provjerila vjerodostojnost informacije. Ni ona nije imala pojma o možebitnom novom diskriminirajućem pravilu. Njezina kći, koja se za razliku od Taishe ne zamara modnim trendovima, potvrdila je zabranu uz zanimljivu opservaciju. “Da, nas uče da se pristojno oblačimo jer ne mogu naučiti dečke da ga zadrže u hlačama.”
Odjednom više nije ni važno jesu li uzusi usmjereni na određene modele hlača ili dimenzije, bitno je kako je pravilo percipirano u pubertetskim glavicama. Četrnaestogodišnjakinja je koncizno pojasnila ono što mi odrasli rado ignoriramo. Živimo kako bismo zadržali njegovu stvar u gaćama ili je eventualno po potrebi pustili iz gaća. Taj falocentrizam posljednjih godina raste. Sjetite se kako smo se mi kao dječica bezbrižno igrali na plaži nesputani kupaćim kostimima. Imala sam 11 godina kada sam počela nositi gornji dio bikinija na svekoliko čuđenje svih prisutnih. Djevojčice tada nisu skrivale grudi jer u ljudima nisu izazivale neprihvatljive pobude, piše Celzijus za Story.
Nositi gornji dio kupaćeg, bez obzira na moje, već tada vidljive obline, bilo je skandalozno privlačenje pažnje. Nisu ga nosile ni sa 12, 13, 14 jer mi smo djeca. Onda su se sve učestalije počeli javljati pojedinci koji bi takav prizor tumačili kao svojevrstan ‘sex innuendo’. I mi smo počeli odijevati dječicu od 14, 13 ili 12. Sad oblačimo i bebe. Sve kako bi ga neki zadržali u gaćama. Uskoro ćemo ženama i djeci zabraniti odlazak na plaže, skrivati intimna područja kućnih ljubimaca i domaćih životinja, odijevati drvo kako bismo parafiličarima omogućili neometan život bez distrakcija koje bi ih mogle navoditi da puštaju zvjerku. No što kada ni to ne bude dovoljno?
Uostalom, zašto bi naša sloboda izbora, izražavanja i općenito postojanja ispaštala zato što neki opsesivni falonarcist smatra da je njegova alatka javno dobro kojim treba nagraditi svakog slučajnog prolaznika koji u njemu probudi požudu. Povijesno i civilizacijski gledano, golotinja je nešto prirodno, a odijevanje je nastalo iz potrebe da se tijelo zaštiti, ponajprije od klimatskih utjecaja. A onda su se pojavili ljudi s neobuzdanim porivima i odjednom klimatski više nije bio jedini vanjski utjecaj od kojeg se treba štititi. I dalje nam je sredstvo zaštite skrivanje i dobra procjena što od odjevnih komada neće izazvati mogućeg predatora. No eliminiranjem minica, dekoltea, badića, šminke, frizura ne izopćavamo niti liječimo predatore, samo im mijenjamo estetske kriterije. Ostajemo izložena lovina, bile mi zakopčane do grla ili polugole. Poništavanjem naše osobnosti nećemo im zadržati stvar u gaćama. Šaljemo im poruku da su bitni, da nam je draže transformirati svijet nego ih naučiti da njihov penis nije bog čije nam je spoznavanje nužno.
Nedavno je norveška ženska reprezentacija u rukometu na pijesku kažnjena jer je odbila nositi propisane bikini gaće i topiće te obukla puno ugodnije i za sport prikladnije biciklističke tajice u kojima se mogu neometano baviti sportom i pritom ne osjećati izloženost. Bio je to hvalevrijedan glas žena koje su se hrabro odlučile osloboditi nametnutih falokratskih uzusa i modusa oblačenja i svlačenja ženskog spola. Kažnjene su za neposlušnost, svaka po 150 eura. Godina 2021. je na zalasku, a falusova je i dalje zadnja. I naša sloboda izbora košta, napisala je Nives Celzijus za časopis Story.
