Gledajući agoniju gospodina Periša, uz molitvu, iskreno se nadam da će zagrliti svojeg sina, ali ne zadnji put. Teško je zamisliti što ta obitelj prolazi. Ne daj Bože nikome. Prestrašno je to. Boli mene ta neizvjesnost, a kako li je tek njima? Majka sam troje djece. Dobro znam kako je živjeti za njih, i što sve čovjek prođe dok ih odgoji. Na sreću, ja sa svojima nisam imala nikakvih problema. Ma, prihvatio bi čovjek sve probleme ovog svijeta samo da je uz svoje dijete.
Gubitak braće
Ovaj me slučaj vratio u djetinjstvo. Tragedija koja je zadesila moju obitelj, doslovno nas je sve pokosila. Izgubila sam dva brata, jedna nije imao ni dvadeset i dvije godine, drugi dvadeset i pet godina. Ne, nikada neću, ali i ne mogu zaboraviti ono kroz šta je prolazila moja obitelj. Svatko je to prolazio na svoj način, nosio se sa tim kako je znao i umio. I sad vidim sliku svojeg oca, čovjeka stijene, jakog a dobrog, kako mu iz očiju kapaju suze veličine lješnjaka. Vidim mu lice prekriveno žuljevitim rukama, i tijelo koje se trese u agoniji. O, kako taj prizor boli. Vidim sliku majke koja je veći dio vremena provela u nesvijesti. Dođe k sebi, i opet padne u nesvijest. Brani se um i tijelo od stvarnosti, ali se ne može obraniti. Zašto, pitaš sudbinu, ali nema odgovora. Zašto oni, zašto se to nama događa?
I onda postaneš svjestan da se sve u životu sastoji od trenutka, tog jednog strašnog trenutka koji uništi sve. Podsjeti te život tko smo, i zašto smo na ovome svijetu. Znate, kad se nešto takvo desi, onda te peče savjest. Zašto nisam bila više sa njima, zašto nisam ovako ili onako, a mogla sam. Ali nisam, a to boli. Tko je mogao i pomisliti da će se desiti ono što se desilo? Nitko. Logično je da su tu, da žive. Život je trebao biti pred njima. Dva mlada pupoljka koja nisu ni procvjetala, nisu ni znali što je pravi život, sudbina je ubrala, ili Bog? Ne znam tko, ne znam zašto, samo znam da ih nema. Nije da se oporaviš, od toga se nitko nikada ne može oporaviti, ali živiš. Za nas djecu je lakše, toga sam svjesna. Otišli smo svi svojim putem, osnovali svoje obitelji, a roditelji? Oni su postajali sve svjesniji gubitka. I nikad više, moja se mama nije od srca nasmijala. Ostalo je nas četvero djece, ali je srce bilo ispunjeno onima kojih nije bilo. Znate, ako san na išta ponosna, ponosna sam što sam njihova kći. A eto, ni njih više nema. Našli su mir uz svoje sinove.
Svaki dan je dar
''Bože, daj da ide po redu.'' Velika je to rečenica, i svi bi potpisali da tako bude. Uvijek kažem: Bože, daj mi šta god hoćeš, ali te molim, u dicu mi ne diraj.'' Sve bih mogla podnijeti, ali ne i to. Od trenutka kada ih doneseš na ovaj svijet, sve nade, i svi strahovi su povezani sa njima. Onaj tko je rekao da su djeca najveća radost, ali i žalost, imao je potpuno pravo.
Logično je da dijete pokopa roditelje, ali obrnuto? Najveći strah svakog roditelja je upravo taj. To što ću ja umrijeti, to mi je logično, ali ne želim ni pomisliti da će i moja djeca jednog dana.
Svaki dan nam je dar. Svaki trenutak je dragocjen. Gotovo se i ne okrenemo, a djeca su nam velika. Sve tako brzo prođe. Sve što imate reći, recite. Ne odgađajte. Grlite, ljubite, volite, jer nitko ne zna kada ćemo nekog poljubiti zadnji put. Ne budite nezadovoljni, i ne plačite nad malim problemima. Kažu da Bog male probleme liječi velikima. Živite bez svađe, mržnje, ljubomore.
"Moja mi je obitelj sve"
Ovo mi je jedna od najtežih kolumni koje sam pisala. Svako je slovo zaliveno suzama. U većini slučajeva se znam nositi sa svim, ali i stijena bi proplakala kada se sjetim svega što je moja obitelj prošla.
Nada, ostaje nam samo nada i vjera da će sve biti u redu. Sa njom ustajem i liježem. Moja mi je obitelj sve. Moja djeca, moj brat, moje sestre… Ne postoji ništa na ovome svijetu šta ja za njih ne bih učinila. I ovim putem im želim reći koliko ih volim.
Pomolimo se za sve ono koji žele zagrliti, a ne mogu, za sve one kojima su djeca bolesna.
I… neka ide po redu. Samo to želim sebi, ali i Vama.
