Povjesničar umjetnosti i muzejski savjetnik Goran Borčić autor je knjige Povijest pisana svjetlom, Split od Prisce do Adriane u čijem prvom dijelu do u tančine raščlanuje splitske osobenjake među kojima su razni redikuli, imbrojuni, manjamuktaši, manjinjorgi, bonkulovići, poverini, barufanti, maškalcuni, mucigoti, uncuti, berekini, farabuti, furbačuni, batali, bevaduri, dišperaduni, šotokucini, foliranti, zavajuni, trunfuni, vagabondi i mnogi drugi koji su se isticali svojim osobenostima. Među njima Baću, Maru Žebon, Duju Balavca, Stipu Igru, Giovaninu Kokolo, Pajdu, Periku, Jozu Trinaesticu i brojne druge. Ovo je priča o njima.
Lovre Rukavac zvan Rokovica iz Velog Varoša bio je jako popularan. Nije završio ni pučku školu, ali je bio nadaren, uvijek radostan i duhovit. Po zanimanju je bio drvodjelac, nikada nije izgubio niti jedne nadnice, niti spavao kod kuće na postelji, nikada se nije razbolijevao, a poznato je da se nikada nije ni oženio. Svake večeri kada bi primio plaću za obavljeni posao svu bi je potrošio iste večeri. Sve bi popio i popušio, ali se nikada nije opijao. Kada bi se rastao od svojih prijatelja išao bi ravno na "svoju" šentadu na Obali koja je bila njegova "Villa pri moru".
- Malo je spavao i uvijek pripovijedao priče i doskočice, šaljive viceve i doživljaje, te bi u njima uvijek uveo neku osobu iz Splita zbog čega su ga zvali "kraljem laži". Svatko ga je volio i želio u društvu. Uvijek je zadnji odlazio spavati i najviše je spavao četiri sata osim što bi zakunjao 10 do 15 minuta u krčmi ili kavani. Kada bi mu se umorilo jedno oko zatvorio bi ga i otvorio drugo.
Nikola Furlan je bio patuljak visok jedva jedan metar, vrlo inteligentan, a znao je i lijepo pjevati arije iz mnogih opera.
Još jedan patuljak bio je Vlade Vlajko Čančar, u fraku i s cilindrom na glavi dočekivao je gledatelje u kinu Edison na Rivi, te im je tumačio program nijemog filma. Bio je boemski osobenjak i pijančina. Kada se jednom nakon šest mjeseci izbivanja iz grada vratio taj djeci omiljeni patuljak, na povratku je našao da su ga mnogi mališi nadvisili stasom i da je još neko vrijeme boravio izvan grada tko zna što bi se sve dogodilo.
Najmanji splitski patuljak Pere Pikiriki dijelio je letke o filmovima koji su prikazivani u kinu Karaman i kinu Edison na Rivi. Bio je odjeven u bijeli điletin i frak, sa zlatnim satom i lancem, leptir kravatom, s bijelim rukavicama, cilindrom i lakiranim cipelama. Imao je štap sa srebrnom ručkom koji je bacao u vis i hvatao ga.
Borčić kaže kako je suprotnost njima bio pitur Duje Longo, Pompadur ili Batištrada
- Iako je bio vrlo visok čovjek rijetko kada je držao ličilačku četku u rukama, obično bi je zavezao na komad štapa i njime premazivao zidove. Težačke sobe su bile niske tako da je on onako velik moga bojati sve po kući bez štapa.
Među starim kamenim kućicama potleušicama Velog Varoša u Penića ulici na broju 14 nalazila se popularna Vila Ridulin za koju je Ivo Tijardović vezao radnju operete Splitski akvarel. Vlasnik vile je, kaže Borčić, dobro poznat starijim živućim Splićanima. Kada bi u grad stigli američki ratni brodovi Mikula Padovan Ridulin, rođen oko 1875. godine u Veloj Luci, odijevao bi se kao američki mornar, s bijelom kapicom na glavi. Bio je vrlo angažiran u vrijeme karnevala najčešće glumeći arlekina.
- Otac mu je bio Talijan, vrijedan ribar, ćozot koji su u Velom Varošu imali svoju koloniju. Uvijek se smijao i činio druge da se smiju njegovim duhovitim pričama. Dobio je nadimak Ridulin zato što se uvijek smijao, a na talijanskom ridere znači smijati se. Neko je vrijeme radio u vinskom podrumu Ilića na Matejuški da bi kasnije prihvaćao cime i vezivao brodove u luci. Dva puta se ženio, imao je osmero djece, a umro je u Splitu 1929. godine. Kada je poslije suprugine smrti Paškve od Pave Jarca prodao je svoju kuću u Kamenitoj, otkupio kućicu u Penića ulici, obojio ju u crveno, te je tako nastala Vila Ridulin.
Ovaj Splićanin je bio potpuno normalan dok mu netko ne bi zazviždao. Onda bi uslijedila "drama"
