Da Splitu kronično nedostaje parkirnih mjesta – nije to više ni vijest. Građani revno upozoravaju naanomalije, ali odgovorne gradske službe reagiraju tek kad običnim ljudima prekipi.
Evo jedna najobičnija, toliko puta viđena situacija. Ulica uska sama po sebi, parking po principu „snađi se, druže“, pomisao na ostale sudionike – na nuli. Vidim dvije majke s malom djecom, obje guraju kolica. „I šta sad?!“ bijesno će jedna od njih. Neki je superuviđavni vozač ili vozačica parkirao ili parkirala svoga limenoga ljubimca tako da, okružujući ga, pored njega bez problema može proći samo mačka.
Jedna majka na jednu stranu, druga na drugu, jedna mora kolicima manevrirati bočno na jednom kolu (!), druga i ne može preko asfalta, nego preko trave. Zahvaljuju na ponuđenoj pomoći, ali progurat će se nekako same, i dalje se iščuđavajući što ti mora (ne) biti u glavi da ovako parkiraš. Iza njih biciklist, također silazi s bicikla pa se i on penje na taj travnati dio jer je kroz stupiće preusko, automobil im je preblizu.
Koju poruku šaljemo? Znajući i da je neprilagođeno, i da je tijesno, i da mnogo puta i sami bivamo zapanjeni neodgojem naših sugrađana, svejedno nije red zagraditi ulicu. Čak i ako se vlasnik krene vaditi da nije blokirao druga vozila jer njima je put ionako zapriječen, čak i ako nije prekršaj prema vozačima koji će se već nekako izvući, jednostavno se kosi sa zdravom logikom i elementarnim odgojem. Bakica koja se sad penje uz ulicu neka vrećice stavi na glavu i progmiže bočno, a majke neka stave djecu u ruksake, a kolica u ruke, očito nikoga nije briga. Same su krive što tuda hodaju i nose torbe, vrećice i glupa dječja kolica – ako je suditi po pojedinim vozačima.
I da, sretan Dan žena, i svaki drugi običan dan. Pogotovo onima koji odgajaju ljude koji ne mare za druge, iako takvi obično imaju više sreće nego pameti.
