Čovjek bogomdana glasa i sluha, multiinstrumentalist, samouki pjevač, amaterski glumac, glavni kuhar u obitelji, osvježavajuće duhovit, nestrpljiv oko svih dobrih ideja, zaogrnut u teme ljubavi i vjere, „jednostavan čovik“, kako on kaže. Povod našem razgovoru nadolazeći je nastup na Melodijama hrvatskoga juga, gdje će neretvanski slavuj Branko Medak u petak 8. kolovoza 2025. na otvorenoj pozornici opuzenske Pjace izvesti pjesmu „Moj brat“. Osim najave hita za koji vjeruje da će udariti temelje sasvim novom smjeru njegova glazbenog puta, s Brankom Medakom razgovarali smo o težini pjevačkog poziva, izazovima s kojima se susreće na svom umjetničkom putu, ali i snazi i podršci koju pronalazi u vjeri i svojoj obitelji.
Niste prošli tipičan glazbeni put pjevača koji je svoj život potpuno podredio glazbi. Samouki ste, radili ste i mnoge druge poslove... Kad ste prelomili i odlučili da je glazba ono čime se želite baviti?
- S pjevanjem sam počeo 2006. Nije se ništa prelomilo u meni, okolnosti su se posložile da tada glazba preuzme moje srce. Bio sam splitski sjemeništarac, ondje sam proveo nekoliko godina pa se vratio kući. Neko sam vrijeme svirao harmoniku i konobario, a onda su me moji prijatelji i kumovi prijavili na „Glas Neretve“, natjecanje pjevača amatera. Tu sam pobijedio i počeo aktivno pjevati i svirati na vjenčanjima. Nemam glazbenu školu, samouk sam, ne znam note, sviram i pjevam po sluhu. Nekad mi je dovoljno jednom poslušati čitavu pjesmu da je mogu pohvatati. Osnove sam naučio putem. Da je u moje doba bilo Youtube tutorijala, ha-ha! Ali i samo sa svojim sluhom sam se dobro snašao. Već sam 2007. naveliko nastupao na vjenčanjima s Vertigo bendom i snimio svoju prvu pjesmu – „Neretvanko, majko s kamena“. Moja je pokojna majka Jelka jedna od prvih žena koja je osnovala žensku veslačku skupinu. Danas zbog nje i njoj sličnih žena imamo ženski maraton lađa. Ta je pjesma bila njihova himna. 2009. sam išao na Melodije hrvatskog juga u Opuzenu s pjesmom „Di je vino, tu je pisma“ za koju je tekst napisao Denis Batinović Pekma, a glazbu Metkovac Goran Komazin Meka – svaki je početak lakši s takvim ljudima iza sebe. 2015. su počeli ozbiljniji pomaci, primjerice ugovor s kućom Croatia Records. Želimiru Škarponi vrlo sam zahvalan na angažmanu na mom prvom albumu, kao i na tome što je svojim radom pjesmu zasadio u neretvansku dušu, što mu naši ljudi nikad neće zaboraviti. Duško Rapotec Ute bio mi je velik vjetar u leđa tijekom rada na drugom albumu. Sretan sam što mi je sjajni Ivica Brnas Fudo napisao nekoliko prekrasnih pjesama, a neke su od njih „Feral“, „Dokle dišem, bit ću tvoj“ i „Pogledaj me jednom“ za ovogodišnji Splitski festival. Osim što pjevam, i tekstopisac sam. Imam materijala za više zbirki pjesama, nadam se da ću ih jednog dana i objaviti.
Gdje pronalazite najveću umjetničku inspiraciju?
- U vjeri i ljubavi. Čak mnogo češće nesretnoj ljubavi nego sretnoj, ne biste vjerovali, iako sam u braku s najboljom ženom na svijetu. Naravno, neke stvari u životu moraš doživjeti da bi ih kvalitetno napisao, a nekad o nekima možeš pisati ako te i nisu osobno dotakle kroz tvoj životni put. Naprimjer, kad gledam neki film koji na mene ostavi jak dojam, mogu napisati pjesmu o emociji koju sam tada uočio. Netko je od naših glazbenih velikana, vjerojatno na tragu toga da nesretne ljubavi zbilja često grade sjajne, duboke pjesme, rekao da sretan čovjek nikad ne može napisati pjesmu. Ne bih se s tim složio. Mene ti versi poviju, mogu me i oraspoložiti i rastužiti. Međutim, od svih pjesama koje sam sâm napisao pjevam samo dvije – jednu domoljubnu i jednu ljubavnu.
Je li pjevački kruh težak?
- Znate kako u šali pjevači znaju reći, jadan je onaj tko mora pjevati za novac. Ali u svakoj je šali i malo istine. Ljudi najčešće pjevaju iz radosti, a pjevača nitko ne pita jesi li radostan ili žalostan, je li doma sve u redu, je li ti dijete bolesno dok ti zabavljaš druge na svadbi, festivalu… Moraš uveseliti ljude bez obzira na svoje stanje. Ali pjevanje je moj put koji volim, dišem i živim, ne vidim se ni u čemu drugome. Da se drugačije posložilo, kad ne bih bio pjevač, vjerojatno bih bio kuhar jer u tome uživam. Glavni sam kuhar u kući.
Jesu li i ostali ukućani glazbeno orijentirani, jeste li i njima usadili ljubav prema glazbi?
- I supruga i djeca vole glazbu, ali u našoj je kući glazba stvar osobne volje i želje. Ne tjeramo djecu ni na što, kćeri su se okušale u sviranju i naknadno okrenule nekim drugim zanimacijama, nema forsiranja.
Tko je god imao priliku provesti koji sat s Vama, zna za ljubavnu priču koja je obilježila život Branka Medaka…
- Istina, supruga i ja imamo baš prekrasnu, filmsku priču s upoznavanjem, ali njoj je ona preromantična vjerojatno tek s odmakom. Kad sam shvatio da neću postati svećenik, vratio sam se kući. Kad sam prvi put vidio svoju suprugu, čim smo se upoznali, osjetio sam da je to to. Bili smo s prijateljicom u automobilu, putovali smo prema Međugorju, a ja nisam okolišao s „uletom“, iako je to tada vjerojatno izgledalo užasno čudno, ali rekao sam joj „Ti si moja i Božja“. Kad sam isti dan „slučajno“ došao četiri-pet puta iz Metkovića do Rogotina da bih naišao na nju, shvatila je da mislim ozbiljno. Vjerujem da od najljepših znakova u životu ne treba bježati nego zgrabiti blagoslove koji nam se pružaju. Bila to voljena žena ili neka životna prilika koja ti se, da si čekao, možda ne bi otvorila. Tako sam, pomalo ishitreno, krenuo i na prvi album, ali uvjeren sam da je sve baš tako kako je trebalo biti.
Koliko je album važan danas, u vremenu streaming platforma i okretanja glazbe internetu?
- Album je danas kao nešto što moraš imati jer neko nepisano pravilo kaže da bi to tako trebalo biti, poput diplome, ali od albuma se ne živi. Ja upravo radim treći, to su ogromna ulaganja, možeš se samo nadati da će tvoji nastupi i susret slušatelja s pjesmom proći tako da ih usrećiš i zadržiš.
I mnogobrojni nastupi i lijep broj nagrada publike sugeriraju da ste jako omiljeni među svojim slušateljima. Kako se nosite s teretom bivanja na pozornici i općenito pjevačke odgovornosti?
- Bog me oslobodio tereta treme. Preplavi me adrenalin i pozitivno uzbuđenje, jedva čekam doći na pozornicu i pjevati. Posebno volim festivale, koliko se god danas neki od njih činili kao da su pali na niske grane. Kad prođete u top 20 od 300-400 prijava, to ipak nešto znači. Nagrade koje sam osvojio su mi drage, ali ne patim od toga da moram nešto osvojiti. Doduše, posebno cijenim to što sam većinom osvajao nagrade publike. Do prije nekoliko godina nikad se nije dogodilo da te publika ne doživi na nastupu uživo, ali danas, u vremenu distrakcije mobitelima, stalnog slanja slika i videa i praktički neznanja kako se uživa u trenutku, slušatelj zna odlutati. Ako primijetim da publika ne plovi sa mnom, tada reagiram, našalim se, odradim koju imitaciju… Pokušam vratiti ljude na mjesto gdje glazbu stvaramo zajedno.
Spomenuli ste imitacije, znači li to da imate i glumački talent?
- Mislim da sam bolji glumac nego pjevač! Amaterski sam se bavio glumom i režijom, osobito u crkvenom kazalištu pri crkvi svetog Nikole, gostovali smo i u Splitu, ljudi su nas jako srdačno dočekivali. U Gradskom kazalištu u Metkoviću dan za danom punili smo po petsto mjesta u publici, to je bila ogromna radost.
Jeste li se, osim pjevanjem i amaterskom glumom, bavili još nečim?
- Ne stidim se nijednog poštenog rada, a radio sam šarolike poslove. Izrađivao sam adventske vijence i božićne jaslice, radio sam kao klaun na dječjim rođendanima, konobario sam… Bilo je vremena kad sam se mučio, morali smo uzdržavati obitelj, supruga i ja smo vrlo mladi bez mojih pokojnih roditelja morali podići moga brata i sestru, postaviti na sigurne noge i sebe i njih. Oni su sad svoji ljudi, odrasli i odgovorni, a supruga i ja smo presretni jer smo u svim nedaćama ostali zajedno, hrabri i puni ljubavi.
Imate li recept za sreću?
- Mislim da se trebamo vratiti Bogu i prirodi. Moliti i zahvaljivati na svemu što imamo, uživati u ljepotama koje su nam dane, šetati, uzgajati nešto svoje u vrtu… Biti zadovoljan jednostavnim stvarima i čuvati se lažnih savršenih svjetova kojima smo svaki dan okruženi i sve mjerimo po taštim i često ispraznim kriterijima društvenih mreža. Trebamo se vratiti svojim korijenima, iako smo mi ljudi skloni kompliciranju.
Kakvoj se publici najviše veselite?
- Svaka mi je publika jednako dragocjena. Iako u publici većinom viđam ljude svoje generacije ili starije, znalo mi se dogoditi i ovo – priđe mi dječačić od 7-8 godina i želi se fotografirati sa mnom, kaže da zna sve moje pjesme. To mi govori da je njegovim roditeljima stalo da to dijete sluša neki dobar tekst, s motivima i idejama iz kojih neće izvući ništa loše, sa zvukom koji izaziva pozitivne emocije. Ne kažem, naravno, da je današnja moderna glazba loša, drago mi je što ima različitih žanrova i ideja… Vjerujem da na kraju kvaliteta ipak uvijek ispliva u moru toga što nam se nudi. Nikad nisam radio kompromise u kvaliteti. Radim s najboljim ljudima i radujem se kad se taj rad prepozna. „Dalmacija uvik fali“ je, recimo, pjesma koja se pjeva na punom Poljudu, a i neizostavna je pjesma na dalmatinskim feštama. To je opipljiv znak da ona živi, a ne samo pregledi na Youtubeu koji su često lažni, plaćeni.
Okrenimo se onome što ističete kao posebno drag trenutak u karijeri, a javnosti tek slijedi susret s njim – pjesmi „Moj brat“. S kim ste radili na pjesmi, što publika može očekivati?
- Nedavno sam izbacio dvije pjesme, jedna je išla na Splitski festival, zove se „Pogledaj me jednom“, a pjesma „Moj brat“ ide na Melodije hrvatskog juga u Opuzenu. Za nju je tekst napisao Denis Batinović Pekma, glazbu Irida Oršulić, a Jašar i Stipe Murtezani aranžman. Pjesma je vrlo emotivna, posvećena je pokojnom prijatelju Tomislavu Šiljegu iz Vida. Vjerujem da će ta pjesma dotaknuti svakoga tko je izgubio nekoga svoga, a svi smo se mi suočili s nekim gubitkom. Netko može izgubiti i živa brata – nedostatkom razgovora, šutnjom, zanemarivanjem… Nakon vrlo duboke pjesme „Pozdravi mi ćaću moga“ vidio sam da ljudima treba takvog sadržaja. Pjesma „Moj brat“ slučajno je došla do mene, trebalo ju je pjevati jedno zbilja veliko glazbeno ime, ali Pekma je rekao „Ovo je pjesma za Branka“ i na tome sam mu jako zahvalan.
A što nakon Opuzena i „Mog brata“? Otkrijte nam koja je to točka zaokreta koja se događa omiljenom neretvanskom tenoru.
- Pjesma „Moj brat“ je uvertira za sljedeću glazbenu priču koju radimo. Giorgio Baranac radi aranžman za pjesmu, naslov još ne smijem otkriti, ali mogu reći da mi je kupila srce i dušu. U tri mjeseca koliko radimo na njoj nije prošao nijedan dan da je nisam poslušao. U meni je ta pjesma stvorila fundament za neke nove stvari – mislim da s njom počinje nova era mene. Netipična za tenora kojega, kao i pokojnog sjajnog Vinka Cocu, svi poznaju kao nekakvu šablonu. „Udari po visinama i to je to“ – a sad idemo u sasvim drugom smjeru, u istraživanje novih mogućnosti. Krećem u neku drugačiju priču, otvaram novu glazbenu stranicu. Veselim se Melodijama hrvatskog juga, Opuzen ima odličan festival koji je donio neke velike pjesme na našoj estradi, primjerice „Oči boje lavande“. Nadam se da ću i ja ostaviti lijep trag svojim radom. Zahvalan sam na suradnju s divnim ljudima koji me prate na ovom prekrasnom životnom i glazbenom putu.
Za kraj ćemo, kako je i red, citirati struku, prvo našu glazbenu divu Zoricu Kondžu, koja je o Branku Medaku rekla sljedeće: „Samo riječi hvale za prijatelja i mlađeg kolegu. U njegovom tenorskom glasu prepoznajemo mediteranski zvuk, ali i talent za više glazbenih žanrova. Svojom raskošnom interpretacijom podsjeća me na našeg Vinka Cocu.“ Denis Batinović Pekma emotivno opisuje jedan od najljepših glasova neretvanskoga kraja: „U maškaduru Božjem Branka vjera čuva, zna pivat s knedlom u grlu i suzom u oku, a to ne može svatko i vidim to kao znak. Ljubav ima duplo srce, a samo ritki pjevači dupli glas – Branko je taj dupli glas koji nosi barjak prirode, veseli se malom raju – neretvanskom kraju, i kune se pismom.“
Vjerojatno ne postoji ljepša najava za festivalski nastup Branka Medaka i njegovu, vjerujemo, novu uspješnicu „Moj brat“.
