Hrvatska danas igra utakmicu " biti ili ne biti" na Euru. E sad , složit ćemo se , to nije najveća utakmica hrvatske reprezentacije, "utakmica generacije", "utakmica svih utakmica", takve smo već igrali i bili najbolji. Ali ovom pobjedom, bio bi to san koji traje. Ono kad želiš nastavit sanjat nešto najlipše, ali nešto što su naši " Vatreni" godinama pretvarali u stvarnost. Jer koliko su nam samo radosti dali , s čak tri, što srebrne, što brončane medalje s velikih natjecanja...
Labuđi pjev
I dok će čitava Hrvatska i dijaspora , srcem biti uz svoje "Vatrene", mi ćemo opet malo vremeplovom sjećanja, prisjetiti se kako je Hrvatska već jednom s Italijom igrala sličnu utakmicu, na jednom velikom natjecanju.
Nakon trijumfa onih naših prvih "Vatrenih" i bronce u Francuskoj, igralo se 2002. Svjetsko prvenstvo u Japanu i Koreji.
Daleko od kuće i pomalo drugačiji, bez Bobana, Asanovića, Štimca, Ladića... Nakon tada već legendarnog Miroslava Ćire Blaževića reprezentaciju je preuzeo Mirko Jozić. "On je za nas gospodin Mirko, govorili su pojedini već etablirani "vatreni" na zalazu karijere. I nije nam baš išlo. Labuđi pjev najboljeg strijelca s prethodnog Svjetskog prvenstva Davora Šukera, nezaliječena ozljeda Alen Bokšića (stvarno nije imao sreće s Europskim i Svjetskim prvenstvima ovaj strašni napadač), zadnji nastupi Jarnija, Prosinečkog... Okosnicu momčadi činili su tada mladi Stipe Pletikosa, Živković, braća Kovač , još uvijek u snazi Mario Stanić.
Utakmice su se u Domovini, zbog vremenske razlike pratile u jutarnjim terminima. I stvarno je bilo nekako
čudno u 8 i 30 sjesti u kafić i gledati Vatrene, ali eto sve ima svoje draži, pa i kava umjesto piva uz utakmicu.
I loše se krenulo protiv uvijek nezgodnog Meksika , poraz od 1:0 i crveni karton Borisa Živkovića. Nismo imali igru, ukočen vezni red, odsječen Šuker u vrhu napada. I onda je došla kao i danas utakmica odluke s "Azzurima". Raspisali se mediji o meču dvije nogometom zaluđene nacije. Pribojavali se Tottija, Vierija, a pogotovo ako uđe neugodni Pippo Inzaghi.
"Poznavao sam Talijane"
Ajde, utakmica se u Hrvatskoj pratila u 11 sati, pa nije bio baš turbo jutarnji termin. Posebno u Splitu, jer je od prve minute najavljen Miki Rapaić, umjetnik nogometa, savršenog driblinga, centaršuta i tko bi nabrojio sve odlike tog iznimnog talenta.
Tamo negdje na Baćama postavljen je i transparent " Miki sad ili nikad". Volio je Split svoga Mikija... Izbornik Jozić od prve minute na teren je poslao i "vareždinca" Davora Vugrineca, "Asanovića za siromašne", rekli bi. Danas finog zagrebačkog gospona, u čiju galeriju u Radićevoj, je lijepo navratiti. Kao zapeta puška na klupi je čekao Ivica Olić, mlad igrač, velikih očekivanja i predvidljivo velike nogometne karijere, što se kasnije naravno i pokazalo.
Nazvali smo Mikija Rapaića:
"Poznavao sam Talijane, jer sam igrao u Italiji, napravili smo taj preokret, ono srcem, žao mi je što u trećoj utakmici nismo pobijedili Ekvador, možda bi uspjeh bio još veći".
I vidjeli smo jednu opasnu, okomitu igru Hrvatske, sjajnih Rapaića i Olića. Mikijev gol za anale, možda nikad dovoljno ni opjevan. Vikao je splitski nogometni zaljubljenik Šipka po "Stellonu": "Miki, Miki veliki", a moj ćaća govorio: "Ova reprezentacija može i više nego ona 98." džaba nekakva žalba Talijana, džaba su po RAI-u kukale Simona Ventura i Alba Parietti.
Možemo mi to!
Tom utakmicom i rapsodijom Mikija i Ole, Hrvatska se nakon velike bronce iz Francuske '98, pozicionirala kao nogometna nacija, pokazala da može i da će trajati i dalje " naše vatrene godine". Tog smo popodneva izašli na ulice Splita, karuseli, motori...Slaveći pobjedu Hrvatske nad respektabilnim protivnikom.
Ima i danas puno sličnosti, pa neka nas opet "Vatreni" , Modrić i senatori, a i naši mladi lavovi odvedu do pobjede.
Mi to možemo!
