Hajduk ove nedjelje gostuje na Šubićevcu u posljednjem prvenstvenom kolu sezone — u sezoni koja je doista mirisala na titulu. Iako igra nije uvijek bila lijepa, „bijeli“ su imali značajnu bodovnu prednost pred konkurencijom. No, nećemo sada o tome kako je ta prednost prokockana i gdje su sve ispušteni ključni bodovi.
Dok se na Poljudu, kako pišu mediji i šapuću kuloari, već slaže nova momčad — i u svlačionici i u klupskim uredima — mi ćemo se osvrnuti na ono o čemu sanja svaki hajdukovac: titulu. Jer, ona još uvijek nije izgubljena. I ne bismo rekli da je riječ samo o teoriji. Rijeka i Dinamo u nedjelju igraju protiv Slaven Belupa i Varaždina — dviju uigranih, solidnih ekipa koje i te kako znaju kako uzeti bod i na Rujevici i na Maksimiru.
U Splitu, Dalmaciji i gdje god ima hajdukovaca, ovih se dana živi neko posebno, makar i krhko vrijeme nade. Zato se i mi prisjećamo završnica u kojima su nade za titulu — bile ostvarene, ili pak raspršene u dramama posljednjih kola.
1978./79. – Osvojena titula u drami zadnjeg kola
Sezona je bila obilježena neizvjesnom utrkom Hajduka i Dinama, ali i čuvenim „Slučajem Tomić“. Naime, Dinamo je u prvom kolu poražen od Rijeke na Kantridi, a za Rijeku je tada nastupio Edmond Tomić, prinova iz kosovske Lirije, koji je prenio kaznu od dva žuta kartona iz Druge lige. Dinamova uprava, predvođena agilnim Zorislavom Srebrićem, tvrdila je da Tomić nije imao pravo nastupa, pa je utakmica prvo registrirana 0:3 za Dinamo. No, FSJ je nakon višemjesečnih peripetija ipak odlučio priznati izvorni rezultat – 2:1 za Rijeku – jer se smatralo da je Tomić odradio kaznu u Kupu.
Utrka za naslov se nastavila. Dinamo je pobijedio Hajduk na Starom placu s 2:1 i poravnao se bodovno s „bijelima“. No, Hajduk je u zadnjih sedam kola upisao pet pobjeda i dva remija – u Nišu i Osijeku.
Posljednje kolo donijelo je dramu. Dinamu je trebala pobjeda u Novom Sadu protiv Vojvodine s čak pet golova razlike, a Hajduk je morao slaviti u Sarajevu.
Legendarni Mišo Kovač kasnije je pričao kako je s poznatim menadžerom Ljubom Barinom u Novi Sad poveo potpredsjednika Ajaxa, pod izlikom da dolazi gledati vratara Ratka Svilara — koji je, misleći da ga promatra slavni nizozemski klub, branio utakmicu života. Istinitost te priče ostaje predmet rasprava među „hajdukolozima“, ali činjenica je da je Dinamo pobijedio tek 1:0 (Vabec), dok je Hajduk slavio na Koševu s 2:1, golovima Zorana Vujovića i Boriše Đorđevića.
Titula je stigla u Split, a veličanstveni noćni doček na Starom placu zauvijek je ostao urezan u pamćenje.
„To mi je najdraža utakmica. Znajte da je često sanjam“, rekao nam je tada Dražen Mužinić.
1982./83. – Hajduk ipak drugi, do čuda nije došlo
Hajduk pod Perom Nadovezom držao je korak s Dinamom i Partizanom. Pred kraj prvenstva iz vojske su se vratili braća Vujović i Blaž Slišković, pa je Poljud proključao.
U derbiju na Maksimiru, Hajduk je remizirao 1:1, a Zoran Vujović bio je nezaustavljiv – postigao je šest golova u četiri utakmice.
„Moj brat i ja trenirali smo i u vojsci. Bili smo puni snage, kao da nam je dimilo iz ušiju kad bi potrčali. Trener Biće Mladinić znao bi reći: ‘Stanite više!’“, prisjetio se Zoran Vujović.
A onda u predzadnjem kolu došao je u Split beogradski Partizan. Maštalo se pobjedi sa šest golova razlike, pa onda dobiti Slobodu u Tuzli.
Poljud je bio prepun, preko 50 000 natisksnih navjjača, razgalio je gol Zorana Vujovića u prvoj minuti za 1:0. Od golijade i titule , ipak nije bilo ništa , "bijeli " su u zadnjem kolu poraženi od Slobode u Tuzli sa 1:0, golom Ivana "Tarzana" Cvjetkovića. Prvak je na kraju bio "Partizan"
.1984./85. – 4:4 na Koševu i „čudnih“ 2:2 u Skoplju
Hajduk je te sezone imao sjajnu momčad: Slišković, Vujović, Gudelj, Vulić, Miljuš... S druge strane bilo je Sarajevo s Pašićem, Hadžibegićem, Jozićem, Musemićem...
Titula je prokockana ranijim remijima sa Zvezdom i Sarajevom kod kuće, ali u predzadnjem kolu otvorila se šansa – trebalo je pobijediti Željezničar u Sarajevu, dok je Sarajevo gostovalo kod Vardara u Skoplju.
Na Koševu, Hajduk je već nakon 20 minuta vodio 3:0 protiv moćnog „Želje“, tada polufinalista Kupa UEFA. Ali utakmica je završila 4:4. U Skoplju je Vardar igrao 2:2 sa Sarajevom – u susretu koji se i danas u Sarajevu i Skoplju spominje kao „sumnjiv“. Navijači Vardara palili su šalove, uvjereni da je susret namješten. „Željo“ je, tvrdilo se, igrao za svoj gradski klub.
Titula je opet izmakla Hajduku.
Danas, desetljećima kasnije, hajdukovci opet sanjaju čudo. Iako je titula bila „tu“, pa pobjegla, još se živi u nadi – jer nada nikad ne umire. A možda se baš ove nedjelje dogodi ono što nogomet čini čarobnim – da slavlje eruptira tamo gdje se najviše voli: na Poljudu.
