[VELIKO-SLOVO]Ž[KRAJ-VELIKO-SLOVO]ivot? Tako mala riječ, a toliko toga stane u nju. Sreće i nesreće, tuge, boli, radosti i osmijeha. Svaki život je knjiga za sebe. Istina, ponekad se likovi smjenjuju po sredini knjige, ali, Bože moj, tko je maštovitiji pisac od sudbine? Poznata sam po tvrdoglavosti. Nekako, ona mi je pogonsko gorivo. Kad dajem, dajem sve, a kad osjetim da nije vrijedno, napravim rez, porušim mostove iza sebe, i odem svojim putem.
Kad je nekome stalo, vidi se
Nekad bih davala milijun posto sebe, popravljala šta se popraviti ne može, i na kraju bih ja bila ta koja bi iz svega toga izišla kao olupina. A ono, što te ne nauče roditelji, nauči te život, i to na nimalo lijep način. Pa, kad doživiš brodolom, ne ostaješ na brodu da bi potonula s njim, nego se spašavaš. Tako je i s ljudima. Kad osjetiš da dolazi oluja laži, manipulacije, ili bilo čega… ostavljaš sve, jer znaš krajnji rezultat. Poštediš sebe koliko možeš, i ideš dalje. Kako? Kako god znaš i umiješ, ali ideš. Ne vraćaš se ondje gdje te ne poštuju, gdje te uzimaju zdravo za gotovo, gdje nisi na mjestu gdje bi trebala biti. Ne postoje izuzetci. Kad je nekome stalo, vidi se, isto tako i kad nije. Ne krpa se krpa na zakrpu. To je samo puko zavaravanje.
A ja sam se odavno prestala zavaravati. Vidim točno onako kako je. Ružičaste naočale su ostale negdje u djetinjstvu. Sada nosim one kroz koje vidim stvarnost. Zasiti se čovjek svega. Olako odustane, ali samo kad nije vrijedno. A kad je… borim se kao lavica. Umorna sam od borbe, one besmislene. Ne pada mi na pamet da se trudim, da žrtvujem sebe da bi me netko opet povrijedio. Male stvari govore dovoljno. A te male su smjernice koje treba vidjeti. Koliko godina sam potrošila u ljude na koje nisam trebala potrošiti ni minutu? Previše njih. A nisam trebala. Odnos je kad se dvoje ljudi trudi, a ne samo jedno. Kad oboje rastu, a ne kad jedno uništava, a drugo nastoji popraviti.
Umorila sam se od davanja prilika
Ne mijenjaju se ljudi. To zbilja treba naučiti. Oni s vremenom pokažu tko su. Nakon nekog vremena, gola istina stoji ispred vas. Ne oblačite je maštom i nadom da bi izgledala ljepše. Naučite da dajete koliko primite. Ni manje, ali ni više od toga. Ako nema balansa, onda bježite od toga. Umorila sam se od davanja prilika. Sad je ni sebi ne bih dala, a kamoli nekom drugom. Neću. Jednostavno ne želim. Život ne traje stoljećima, a da ovo malo šta mi je ostalo, trošimo na ljude koji to ne zaslužuju, ne pada mi na pamet. Prošla sam sve nivoe pakla, svaka razina me je bacila na koljena. Naučila sam puno toga, a bilo bi žalosno da nisam. To bi onda bio promašenom život. A nadam se da moj nije, ne više. Mudrost se na greškama stječe, vjerujte mi. A ja nastojim biti dobar učenik, i ne padati na istom gradivu više od jednog puta.
Ne, nije mi problem pomoći, dati, učiniti. Nije mi problem biti rame za plakanje, niti dobar čovjek, ali mi je problem kad netko to pokuša zloupotrijebiti. Neće ići. Ne. Naučila sam da prepoznam granicu do koje sam dobra, a od koje sam budala, a kad dođem do te granice, odustajem. Bez izuzetaka, bez okretanja i bez traženja izgovora. Odeš, i amen. A upravo je umijeće postavljanja tih granica sva mudrost u životu u međuljudskim odnosima. Odustajem kad nije vrijedno, samo tada. Ne kad je teško, nego kad nije vrijedno. Nadam se da i vi imate svoje granice koje nitko ne smije prijeći, ne osobe koje to nisu zaslužile.
Ako ne sačuvaš samu sebe, nitko te drugi sačuvati neće. Voli sebe dovoljno da znaš koliko vrijediš, i da nikad ništa svoje ne staviš na sniženje.
