Mi ga mlađi nismo gledali, kako i bismo kada je otišao na Džennet - na današnji dan, daleke 1987. godine. Nije sramota napisati i zašto, mi smo se tih dana tek odvikavali od pelena. Pamte ga zato naši najstariji čitatelji. Ali, najviše ga voli i pamti, sarajevska raja.
Ako ste bili u Sarajevu i ako ste kojim slučajem, imali tu sreću da se, kod Baščaršije ili na Koševu, uhvatite za čašicu s kojim nogometnim sladokuscem, taj će vam romantično presti o starim danima. Vjerujte nam na riječ, tada domaćinu - prvi na vrh jezika, makar bio ogrezli Manijak, dolazi Hase. Isti onaj - kojega je Pušenje opjevalo, isti onaj - koji je od Fenerbahčea (zbog sjete i nostalgije) otkupio, nakon samo dva mjeseca, svoj ugovor (da bi se vratio u svoju mahalu) i isti onaj - koji je svoju ljubav shvaćao igrom, a ne kao današnje balerine (da se ne izrazimo vulgarno), izvorom zarade i odskočnom daskom za postati boljim od običnoga puka.
Rijetki su kapetani koji nikad nisu napustili svoj brod, pa kao naš veliki šjor Frane, odjedrio svijet samo za jednim timunom. Takav je bio i romantik Hase. Kažemo, nakon nekoliko ljutih, u opskurnoj i zadimljenoj će vam birtiji spomenuti domaćin, dizati Haseta u nebesa. Pričat će vam; kako je bio iz raje i za raju, kako je jednom radijski spiker pustio glazbu, jer mu je dozlogrdilo ponavljati: “Evo Hase još dribla, evo još dribla...”, kako je bježao od žene igrati se, kao malo prase (s najmlađima), po blatu i kako je, bez da ona zna - pomagao sirotinju i potrebite.
O, najponosniji će domaćin biti na onu, kad vam bude opisivao anegdotu o reprezentativnoj nepravdi. Tada će, srknuti šljivu na guc, zaliti je Sarajevskim, uvući duboko u prsi dim i ispovjediti - kako se veliki Hase narugao sitnom selektoru Jugoslavije, koji ga je zanemarivao, i to tako što je predriblao njih pet i ostavio balun na kreču, bez da postigne gol. Napomenut će, dobro baždareni domaćin, dok vama već glava lagano pada ispod šanka, kako neke verzije kažu da Hase nije ništa rekao, a neke - da se Hase samo zaderao prema klupi: “De ga, jado, sad ti zabij!” Takav je bio Hase, i makar smo ih mi u Hajduku imali mnogo, pa možemo nabrajati tako od Bake, Bajde, pa nadalje, takvih ovih zadnjih petnaest - dvadeset godina nažalost nema.
Zadnjeg kojega se spominjemo, je jedan omanji div, koji je stavio masku, bez da je prijetio virus, kada je zabio Dinamu i bez da ga izbornik zbog toga (budimo pošteni i zbog vražjih ozljeda) prepozna, otišao u povijest, potucati se po nižerazrednim europskim terenima...
