Neki ljudi kada odu u mirovinu, doslovno miruju, ali ne i Marija Paro. Ona je upravo odlaskom u mirovinu otkrila cijeli jedan novi svijet i sve radi, samo ne miruje. Osim što planinari sa svojim Gojzericama, mnogo vremena provodi u svom vrtu gdje uzgaja cvijeće, ali i hranu, i to onu najbolju – organsku. Otkrila je i čari društvenih mreža na kojima je prati pozamašan broj ljubitelja biljaka, a sigurni smo da će ih uskoro biti još i više jer Marija kreće s pisanjem kolumne na našem portalu. Marijin zeleni kutak naziv je njezine kolumne, a sigurni smo da će mnogi od vas pronaći korisne savjete ili naučiti nešto novo.
Strastvena planinarka
Za početak, želimo da upoznate našu novu kolumnisticu. Otkrila nam je otkud ljubav prema planinama te kako je došlo do osnivanja Planinarskog kluba Gojzerice.
„Želju za planinarenjem sam osjetila puno prije nego sam uistinu krenula. Kako to već biva, trebalo je da mi jedino dijete malo odraste i da se otvori više slobodnog vremena, tako da sam jedva dočekala poziv moje Maje, prijateljice iz djetinjstva (obje rođene u Dubravi, ispod Biokova), da upišemo Opću planinarsku školu u HPD 'Mosor', u Splitu, 2006. godine. Ljubav, bezuvjetna, dogodila se već na prvom izletu, makar ni do vrha (Kijevski Bat) nismo stigli zbog bure koja nas je, doslovno, raznosila! Osjetila sam istinsku sreću već na tom prvom izletu. Išla sam u brdo s različitim društvima i vodičima i shvatila da u Splitu uistinu nedostaje planinarskih društava, a u meni je gorila želja da i drugim ljudima prenesem tu radost, da ih potaknem da i oni krenu. I tako sam na Badnjak, sa splitske rive, nazvala prijatelja Ivicu i pitala: 'A da pokrenemo novi planinarski klub?'
Već sam imala iskustvo vođenja planinarskih škola u 'Splita' i tako je krenulo. Klub je nazvan 'Gojzerice', jer su gojzerice najvažniji dio opreme svakog planinara“, kazala nam je Marija.
Možda neki od vas nikada nisu bili na nekom od planinskih vrhova, niti na nekom manjem, pa nas je zanimalo kakav je osjećaj naći se tamo.
„Divan je osjećaj biti na vrhu, iznad vas je samo nebo, a oko vas vidici i sretni ljudi… ali, ja uživam na cijelom putu, meni je put cilj, bez obzira je li cilj vrh, neki prijevoj, livada, sklonište… jer na putu su cvijeće, stabla, ptice, vjetar, šum koraka, ljudi, moje misli, unutarnje borbe… puno toga je na putu“, otkriva sugovornica.
Pome - na blakonu
Ako ne poznajete Mariju, onda ne znate ni da je ona velika ljubiteljica poma. Upitali smo je i kada se rodila ideja da se posveti vrtu, biljkama, pomama…
„Vrtu, biljkama, posebno pomama, posvetila sam se trenutkom preseljenja u sadašnju kuću s vrtom - okućnicom. Prije toga živjela sam u zgradi, u stanu na petom katu s balkonom. Imala sam neke neuspješne uzgoje u pitarima, dakle, praktično bez ikakvog iskustva krenula sam uzgajati hranu i cvijeće u vrtu“, kazuje nam.
A što je zapravo potrebno pomama?
„Pomama treba dobro tlo, najmanje 6 sati sunca dnevno, voda, ali ne previše, i ljubav. Što više ljubavi, promatranja i posvećenosti, to bolje“, otkriva.
Facebook je za Mariju bio jedan sasvim novi svijet u koji je ušla zbog – sukulentnog cvijeća.
„Razlog, jedini razlog što sam otvorila FB profil, kao najveći protivnik istoga, jest upravo vrt. Trebalo se nekako povezati s drugim vrtlarima, trebala mi je pomoć, ideje, rješavanje problema… jer, dobila sam vrt i okućnicu, trebalo je osmisliti staze i travnjak, cvjetnjak, povrtnjak, pokoju voćku… a želim sve organsko, prirodno… Od prvog dana mi je najdraža FB grupa Bio vrt u skladu sa prirodom, Silvije Fodor, a u međuvremenu, prije 9 godina osnovala sam grupu ljubitelja sukulentnog cvijeća 'Sukulenti i kamenjarke'. Naša virtualna oaza čistog zraka, skoro 17.000 članova, uživa izlažući cvijeće, dijelimo međusobno iskustvo o uzgoju, kao i sadnice, rozetice… Moje administratorice, Đulijanu, Sandru,Renatu, Bogdanku, Jelenu i Vedranu, doživljavam kao sestre. Imamo u grupi pravu virtualnu biblioteku o prepoznavanju i uzgoju sukulentnog cvijeća, na što smo jako ponosne“, rekla nam je Marija.
Marija Paro održala je predavanje o biljkama u dvorani GKMM, ali ono što je zanimljivo jest da je – dvorana bila premala za sve one koji žele čuti o toj temi.
Premijerno predavanje u Žrvnju, izvrsna posjećenost u GKMM-u
„Ja sam u jednoj od svojih objava na fejsu napisala da želim ojestivit splitske balkone, da ljudi među svoje pitare s cvijećem uzgoje i pokoji pitar hrane, tim više što su te patuljaste rajčice beskrajno lijepe, zanimljive i jestive. Prijatelj Zoran Vukšić iz udruge Permakultura Dalmacija predložio mi je predavanje, prihvatila sam, makar sam veliki tremaš. Bilo je divno u knjižnici Marka Marulića, s tim da sam premijeru predavanja (da razbijem tremu) imala u udruzi 'Žrvanj'. Činilo mi se da je tih 40 minuta bilo premalo, da bi ljudi još, a to je odličan pokazatelj. Isto je bilo i u Zagrebu, na Danu permakulture i tranzicije“, kaže nam.
U međuvremenu je uspjela nagovoriti neke ljude da se počnu baviti uzgojem biljaka, voća, povrća.
„Puno sam ljudi inspirirala, zato i nesebično dijelim svoje sjeme (i viškove sadnica) i vrtnih i patuljastih sorti rajčica. Nije mi dovoljno da sam samo ja sretna!“, otkriva Marija.
I za kraj - je li joj žao što nije i ranije počela s tim aktivnostima?
„Ne, ne mogu to reći, možda mi je jedino žao što nisam i ranije otišla u mirovinu, koliko god mi je kao voditeljici kaznene pisarnice bio ugodan posao. Jer, nekako mislim da je korisnije ovo moje volontiranje, moj zanos prema prirodi, zdravoj hrani i moja želja da podučim ljude kako će uzgojiti zdravu hranu na svojim terasama, balkonima ili kako će je prepoznati u divljini, počevši od gljiva, divljeg bilja i šumskih plodova. A više o tome i o mnogočemu drugome, u mojoj kolumni 'Marijin zeleni kutak'“.
