Mnogi su sveci i svetice pronašli svoje mjesto u katoličkom kalendaru i njih se posebno prisjećamo tijekom godine, no u Crkvi je još više onih koji su živjeli svetost svakodnevno i svojim su djelima ostvarili kršćanski ideal svetosti, no nisu ih proglasili svecima.
Na blagdan Svih Svetih slavimo one svece i svetice koje je Crkva proglasila svetima, kao i one koji nisu proglašeni svetima, ali su svojim životom ostvarili ideal kršćanskog života te su njihove duše ušle u kraljevstvo Božje.
Taj blagdan Crkva obilježava još od 4. stoljeća kao dan spomena na kršćanske mučenike, no kako je njihov broj s vremenom rastao, više ih se nije moglo poimence nabrajati na misnim slavljima. Tako da se na Svi svete zajednički moli za sve svete i blažene, bili oni poznati ili nepoznati.
Za njih vjernici mole diljem svijeta, a u svojim homilijama svećenici ističu kako su svi pozvani na svetost bez obzira na svoje životne okolnosti. Ljudi blagdan još nazivaju Sesvete, Sisveti ili Sisvete, piše 24 sata.
U početku su blagdan Svih Svetih sve crkve obilježavale istog dana, u nedjelju nakon Duhova, no Papa Grgur III. ga je u prvoj polovici 8. stoljeća premjestio na 1. studenog.
U vrijeme Karla Velikog blagdan je već bio izuzetno proširen, a kralj Luj Pobožni proglasio ga je 835. zapovjedanim blagdanom.
Dušni dan - sjećanje na nama bliske, voljene ljude
Za razliku od Svih svetih, Dušni dan ili Spomen svih vjernih mrtvih nastao je dva stoljeća kasnije, inicijativom opata iz Krimija, sv. Odilona. Zaslugom benediktinaca, blagdan Svih svetih proširio se u svijetu, a 1311. godine potvrdio ga je i Vatikan.
To je dan kad se sjećamo svih svojih dragih pokojnika. Dušni dan je posvećen sjećanju isključivo na nama bliske preminule. Tog dana vjernici mole za duše svojih pokojnika, za njih pale svijeće na grobovima, prisustvuju svetoj misi.
Za duše mrtvih vjernici pale svijeće na grobovima kako bi one pronašle put u mraku, ali i kao znak sjećanja. Posjet groblju odraz je vjere, ali i znak pažnje za one kojih više nema među nama.
Tim blagdanom vjernici izražavaju nadu u zagrobni život, a kroz molitvu i svetu misu povezuju se s onima koji su već zakoračili u vječnost. Često ljudi oba blagdana nazivaju Danom mrtvih, no to je potpuno pogrešno. U kršćanstvu ljudska duša nikad ne umire jer je besmrtna, pa sukladno tome u kalendaru nema dana koji bi obilježavao dan umrlih.
- Za Dušni dan isprazne se gradovi živih ljudi na zemlji, a napune se mrtvi gradovi naših groblja. Tako doživimo da naši pokojni nisu mrtvi, nego da žive, i to tu, blizu nas. Pokojnih se na Dušni dan ne samo sjećamo, jer to bismo mogli učiniti kod kuće, nego k njima nekako dolazimo, tamo gdje je znak njihove prisutnosti, gdje smo ostavili njihova tijela, i napravili na neki način zemaljski njihov dom.
To je mjesto gdje na njih mislimo, ali i molimo da ih Bog smjesti u mjesto svog svjetla i mira, na svoju baštinu u nebu. Pokojni su se odijelili od tijela, ali ne i od nas. Jer duh nije ograničen prostorom i vremenom on je svugdje i to ne jučer i danas, nego stalno - kazao je jednom prilikom o Dušnom danu pokojni vlč. Tomislav Ivančić, poznati hrvatski duhovnik, sveučilišni profesor i utemeljitelj hagioterapije.
