Večer vina i poezije održat će se ovog četvrtka 23. lipnja u 21. 30 u Kazališnoj kavani HNK Split. Pjesnici Filip Škifić i Ivan Luketić, recitirat će u večeri ,,Vinum et poeta" nekoliko svojih pjesama uz klavirsku pratnju Josipa Pastuovića.
Zadivljujuće! Znam koliko mogu i koliko daju ovi mladi ljudi, intelektualci, glazbenici, pjesnici…
Ali, nije mi jasna jedna stvar: Večer poezije, vina i glazbe. Što točno možemo očekivati? Zašto poezija u (ne) vremenu kad je poetska riječ u ponoru. To me interesira Ivane?
- Prvi dio večeri bit će interaktivna poezija u kojoj će, kao što samo ime kaže, sudjelovati i ljudi iz publike. Inspiraciju za to sam dobio iz intervjua s pjesnikom Enesom Kiševićem koji sam slučajno pogledao na televiziji. Drugi dio večeri će biti čitanje nekoliko pjesama poznatih boemskih pjesnika (Ujević, Ginsberg, Baudelaire, Cassady itd.). Večer poezije bez barem nekoliko pjesama velikana bila bi promašena. Nakon toga slijedi čitanje naše poezije. Glazbenica Ana Kraljev izrazila je želju da odsvira i otpjeva nekoliko mojih uglazbljenih pjesama pa ćemo i to odraditi nakon čitanja poezije. Posljednji dio večeri će biti open mic , otvorena poezija, u kojem će moći sudjelovati svi zainteresirani iz publike, čitajući svoje pjesme. Na taj način će dobiti priliku biti prepoznati i podijeliti svoj mali dio svemira.
Generacija slika
Uvjeren sam da će to biti svečanost riječi. Ali, poezija u ovom polusvijetu živi u nekakvoj žlibini?
- Poezija je uvijek prisutna, htjeli mi to ili ne. Poeziju ne možeš voljeti ili ne voljeti. Samo je možeš razumjeti ili ne razumjeti. Naravno ne samo u intelektualnom smislu. Istina je da je poezija marginalizirana i nalazi se na žlibini, ali na nama je da je vratimo na njeno mjesto pod suncem. Ona ima tu empatičnu moć transformacije svakodnevnog, zaustavljanja trenutka, artikulacije ideja, misli i emocija, dijeljenja sreće i patnje.
Mi smo generacija slika, a ne riječi. To je razumljivo. Ali smatram da je poezija potrebna svima. Ona je u stanju proizvesti bezdan emocija, empatije i najvažnije od svega: povezati, a to je ono što nam danas nedostaje i od čega se sve više udaljavamo, htjeli mi to ili ne. U ovoj ferengijskoj kulturi čija civilizacija je izgrađena na idealima slobodnog poduzetništva, gdje su svi ciljevi podvrgnuti dobiti, u kojoj smo ,,napadani” apsurdnim senzacionalizmima, u vremenima brzog profita, u vremenima bez sadržaja, čovjeku su potrebni snažni doživljaji, a poezija daje upravo to. Smatram da poezija može biti važna i drugima koji ne žive u svijetu od riječi poput mene. Kad čitate poeziju imate osjećaj kao da vam se netko obraća. Ima tu nekakvu terapeutsku moć: njeguje dušu te je u isto vrijeme duboki zaron u razumijevanje: pomaže bolje razumjeti druge i sebe. Može vam također pružiti novu perspektivu, novi način gledanja na stvari.
Usto, povećava snagu kreativnog i kritičkog mišljenja djelujući na imaginaciju, ali i na čitavu ljudsku svijest.
Poezija je toliko važna jer pomaže razumjeti i cijeniti svijet oko nas čineći nas sretnijima, tužnijima i više živima, sve u istom trenutku. Ona je susret sa nama samima. U svijetu u kojem je sve ubrzano ona nas vraća sebi.
Glazbenik si, a u isto vrijeme profesor etike. Etika i glazbena scena. Nisu to (današnje) dvije suprotnosti?
- U svijetu u kojem je glazbeni šund preoteo dobar ukus i Instagram lajk zamijenio zagrljaj i lijepu riječ smatram da nam je potrebna poezija. Dok su ljudi razmjenjivali misli i puno razgovarali poezija je cvjetala. Danas se sve manje govori, a sve više promatra. Govorimo o nekim futurističkim scenarijima, distopiji, Vrlom novom svijetu, 1984., a već smo zapravo duboko u njima. Etika i današnja glazbena scena nemaju zajedničkih dodirnih točaka, ali moj je posao, kako je jedan moj prijatelj rekao, da svijetlim mlade umove i usmjerim ih prema idućim svjetionicima. Ali opet nije sva glazbena scena takva. Ima genijalne glazbe. Koncert jednog Darka Rundeka, jedne Josipe Lisac. I sve vrvi opet od ljepote.
I sve je opet dobro.
