Metemo li pred svojim vratima? Je li odgovornost još manja ako vrata nisu samo moja, nego naša? Izvjesni Filip mete i mete, ali nikako da netko pomete i ukloni metaforički izvor problema, golubovu lešinu, u „Melodrami“ Anice Tomić i Jelene Kovačić. 27. Marulićevi dani prikladno su otvoreni društveno angažiranom predstavom koja nam u svome šarmu, iskrenosti, ali i nekontroliranom ludilu pokazuje kako bijedno izgleda zgrada, odnosno svijet u malom, u kojoj ljudi umjesto odgovornosti pronalaze izlike. Ana (Ana Marija Veselčić) i Igor (Stipe Radoja) zaljubljeni su par koji bježi od Anine ljubomorne majke (Tajana Jovanović). Anina majka Ema od svog financijskog i emocionalnog kraha bježi u svijet kvizova nestvarno šarmantnog voditelja (Nikša Arčanin) i financijsko-predbračne dogovore o kćerinoj budućnosti s vlasnikom stana (Nenad Srdelić). Igorov stric Bruno (Filip Radoš) bježi od ratnih rana, grleći Isusov kip u potresnoj ispovijesti o bijedi ove zemlje iz koje želi izvući svoga nećaka. Marta (Anastasija Jankovska) bježi od činjenice da nemogućnost nje i partnera Filipa (Vicko Bilandžić) da dobiju dijete eskalira do ludila u kojemu kao kompenzaciju skuplja lutke, a novopridošli Filipov brat Petar (Goran Marković) negira svoj očiti problem s alkoholom, nemogućnost zaboravljanja propala braka i činjenicu da je u toj kući višak. Izvrsni narator i svojevrsni „dirigent“ predstave (Marko Petrić) tobože objeručke prihvaća ulogu sveznajuća pripovjedača, a čim likovi od njega zatraže da se ne miješa, stidljivo se povlači. Međutim, raspadajući golub koji se svima u jednom trenutku gadi, smrdi i smeta ostaje na pozornici do zadnje scene. Prebacuje se, šutira, raščerupaje, dobacuje drugome. Kao i odgovornost. Zašto bih ja, a ne ti?
Glumačka postava nedvojbeno je zanimljiva, a fabula razgranata, na trenutke teška za praćenje, na granici stvarnosti života beskrvnih stanara bilo koje zgrade i nestvarnog ludila ovisnika o opijatima koji vide neki sretniji, blještaviji svijet. Međutim, osim antologijskog monologa Filipa Radoša u kojemu Isusovu kipu objašnjava da je njegova braniteljska šutnja kupljena ordenima, najveći forte predstave je zbor. Iako su postavljeni u drugi plan, iako su odjeveni sasvim nenametljivo, iako nemaju solističke dijelove kojima kradu svjetla reflektora, glumci iz B plana „pojeli“ su pozornicu. Njihovo sinkronizirano koračanje, histeričan crescendo i osuđivački izrazi lica izazvali su kolektivno oduševljenje u publici. Oni na pitanje odgovornosti odgovaraju protupitanjima: što je meni naša zemlja dala, što je meni naša sloboda/crkva/kultura dala? Pitanje odgovornosti tako postaje pitanje smisla. Umorna nesuđena majka Marta koju glumi Anastasija Jankovska u jednom trenutku viče: „Bez lažnih sranja, život je govno!“ Dakle, kazališni komad u kulturnoj ustanovi nekulturno govori o kontrakulturi – kulturi žaljenja, jadikovanja i traženja izlika. Zbor pjesmom odgovara „čaša je čaša, život je život“, dajući donekle obol naratorovoj tezi da svi moramo biti odgovorni za nešto, no optimizam se uskoro gasi kad Radoševu tužnu ispovijed poprate poznatom sprovodskom pjesmom „Sutra će te ponit“.
Da lažni idoli ne rješavaju stvarne probleme, odlično objašnjava krah proračunate i izgubljene majke Eme kojoj se omiljeni voditelj ukazuje u kičastom blještavilu, bacajući na nju srebrni prah koji bi je trebao lišiti problema. U kratkom trenutku lucidnosti Ema primjećuje da mrtvi golub smrdi, ali njen joj junak viče „Ne gledaj!“ i umiruje je neuvjerljivom pričom da će sve biti u redu. A sve je bilo u neredu dok njena kći nije donijela prvu nesebičnu odluku u predstavi, odustala od linije manjeg otpora i preuzela odgovornost za svoju majku.
„Melodrama“ nastavlja putom predstava koje ne trpe neangažiranu publiku, kao ni što neangažirana publika ne bi mogla istrpjeti nju. Čak deset glavnih likova isprepliće svoje komplicirane životne priče da nam pokažu da svatko nosi svoj teret koji neodgovornost može pretvoriti u potpuni kaos i besmisao. Ako su autorice barem na trenutak doprle do samosvijesti gledatelja i preispitivanja kulture pranja ruku od problema, to je već korak naprijed.